Petak. Podrum. Podmornica.
Prolog
Cijelo vrijeme mi je u glavi taj jedan zadatak kojeg sam si zadao i želja da ga ostvarim.
Poslušati Boruta Cvajnera u Podmornici.
Još prije nego sam saznao za petak i podmornicu, bio sam se obećao u podrum. To je trebao biti protokolarni posjet jednoj privatnoj proslavi rođendana, gdje će doduše biti nekolicina vrsnih DJa i dosta ekipe. Slavljenika ne poznam, ali naš zajednički prijatelj je uvjeren da ćemo si nas dvojica biti super jednom kad se upoznamo. Ne vidim zašto ne bi.
Međutoa, ne bi petak bio trinaesti da nije uskočio još jedan poziv na druženje prije izlaska, a kod dragih prijatelja koje rijetko viđam. On isto DJ-a. Da ne bi mislili da skrećem s teme.
Meet the crowd!
Svratio sam do njih, okupilo se društvo, nisam znao da je i tu jedan rođendan, a taj se pak nastavlja u Podmornici.
Roses are red, violets are blue.
Ruži nije rođendan, ostalo zaključite sami.
Super smo se družili i moramo skoro ponovit. Ja krećem prema podrumu, oni će u Podmornicu. Kasnije se tamo nađemo.
Podmornica
Klub Podmornica dio je kompleksa Katran i stvarno je originalan. Unutra se osjećaš kao u podmornici. Ili u filmu Tima Burtona. Oboje je skroz dobro. Nakon podruma ulazim u Katran i već po pogledu dečka koji prodaje karte vidim da misli da sam murjak.
Furam se na neku spiku mlađeg coolera prije dvadeset godina - E, buraz, jel znaš ti di ono vrti Kinčl? Cycle, jel?
To vam je, gospodine, na prvom katu. Penjem se i razmišljam kak mi taj lova/karta/narukvica ritual više odgovara preko ceste kod Depoa, jer tam to rade curke, pa je ležernije i s više groova. Al zbilja, ne bi htio da dečka sad zamjene s curom, a da mu ne osiguraju drugi posao.
Gospodin mojih godina, oštrijih crta lica i čvrščih bicepsa u spitki, prekriženih ruku stoji ispred vrata Podmornice. Pogledi nam se sretnu, znamo se mi, kao kojot i lisica. Ja ponekad svratim u kasan sat, on stoji pred vratima. Mijenjaju se samo godine i klubovi. I vrata. Cijeli naš odnos definiran je kroz jedan eye-catch. On u svom poslu očekuje nevolje i ne socijalizira se s posjetiteljima. Nije to kao s blagajnicom u dućanu.
Upravo sam ušao u zahuktali klub u kojem svira haus.
Ljetni stupnjevi celzijusovci i 94% vlage kad ne radi mašina za dim. Borut Cvajner radi procjenu za rastavljanje Podmornice, što će kasnije doći na red. Takav haus ja sebi doma ne slušam. To nema smisla. Smisla ima slušati set s takvim hausom. Borut to radi s vinilima. Analogni zvuk, pa makar u konačnici i s digitalnom amplifikacijom, donosi sa sobom niz suptilnih harmonika i drugih poremećaja koji upotpunjuju zvučnu sliku i to jednostavno zvuči potpunije. Dobije dušu i ima patinu. Siguran sam da i gramofoni i vrtnja ploče dodaju jedan psihološki placebo efekt, pa se glazba još bolje konzumira.
Ajmo prvo zamisliti razliku između "house" glazbe i "haus" glazbe.
House je fin, kao Dire Straitsi ili Carlos Santana i naravno, dobar je.
Haus je poderan i prljav, još k tome i bahat, kao Iggy Pop ili Joe Strummer.
Standard disclaimer:
"Not everyone understands this house music.
It's a spiritual thing, a body thing, a soul thing."
Borut svira probrani haus. Ne bira niti jednu ploču koja bi bila neki kompromis. U više od tri sata koliko sam ga slušao prošetao je stilski kroz priču koja uključuje funk, soulful, electro, jazzy, vocal ako baš hoćete, ali ta priča je samo nadgradnja na osnovnu strukturu njegovog ritma koja je zapravo rasni spoj classic i garage, pa i chicago zvuka. To me se dojmilo, osnova se nije puno mijenjala, a kuhar je gore dodavao sastojke kao na pizzu. Dule je prepoznao neki stari SVEK. Ja nisam. Rekao bih da je tu bilo glazbe kakvu bi ja tražio na etiketama kao što su: Kult, ili KMS, Chivax, sigurno i Vakuma (label Vakum je Borutov projekt), možda Nite grooves.
Low end je cijelo vrijeme čvrst, ritam je jasan. Prvih više od sat vremena nisam sišao s podija, a onda sam osjetio da me već druga po redu ploča ne motivira. Otišao družiti se malo otraga i primijetio sam da je nastala jedna faza seta s kojom se ja nikako ne snalazim, tko god da je DJ. To su dugačke dionice načelno nepromjenjivog ritma, sa par loopova snarea ili bass linea i neki prepoznatljivo reciklirani klasični sample kao npr.: "Gimme baby tha house. Yeah, yeah, ckk, ckk." Meni je to dosadno, ne mogu si pomoći. A možda je i Borut trebao malo predaha od sprinta. Ili je igrao igru kojom bi nas malo učinio nestrpljivima, jer, povratkom na floor, sve se toliko promijenilo da mi je bilo skroz neugodno.
Borut je započeo s drugom fazom rastavljanja Podmornice. Znate ono kad se Tom i Jerry jure po kući, pa Tom tresne vratima, a s druge strane daske i čavli iskoče, pa se vrate. E tako Borut rastavlja Podmornicu. Regis man, he fixed the whole thing right away, it's not like I've said. Maybe it's something I ate.
On je dakle vozio otpočetka do kraja na malo više od tri četvrtine gasa. Over the top sa melodijom, soulom i funkom mijenja doživljaj, pobuđuje emocije i radi uspone i padove, ali ne pušta gas.
Preslušao sam briefly neke njegove mixeve na koje sam naišao prije petka, bio je u raznim drugim izdanjima, redom dobrim, a tek sam danas naišao na nešto slično ovome što je večeras svirao. Drago mi je što sam doživio ovo izdanje Boruta Cvajnera kao prvo. Jako mi se sviđa. Uštekao sam se unutra skroz, cijelo vrijeme. U svakoj drugoj prilici meni bi ovog housea bilo dva sata dosta i ne treba mi slijedećih šest mjeseci. Na Cvajnera bi otišao i prije i opet htio biti više od dva sata.
Footwork je kolektiv koji čine četiri DJ crewa (burek, casa, cycle, imogen). Iza sinoćnje večeri stoji Cycle. Atmosfera koju je činilo nekoliko generacija, vjerojatno između 18 i 45 bila je ugodna i pozitivna, u klubskom duhu. Klub pun, ulaznica skromnih 40 kn, u 5.30h u WCu ima papira, a na podu nema razbijenog stakla. Mjesto je jako dobro. Sigurno ću ići opet.
Podrum
Vratimo se natrag na druženje prije izlaska. Od tamo sam krenuo u podrum. Zašto podrum? Zato jer je u etaži ispod zemlje, ali više zato što mi u naslovu paše riječ na "p". A nisam imao dobar razlog napisati - pička.
Dakle, u podrumu sam sreo neke drage poznate ljude, još iz zlatnog vremena Radija 101, ali sam baš nekako slučajno došao kad je za DJ pultom bio profesor M. Rekao bih pedesetak ljudi. Poznata publika željna izazova. Atmosfera vrlo intimna.
Među tim dragim curama i dečkima, te gospodom u najboljim godinama znam već neke koji dolaze samo zbog profesora i tu se stvori jedna posebna veza između publike i artista, cijeli prostor zavibrira i osjeća se erotiziranost.
I tu onda profesor M. dolazi sa svojim trakama i pokreće najrigoroznije testove nad publikom stvarajući set koji je nepredvidiv i u kojem koegzistiraju trake koje to naizgled ne mogu. Volim to. To se ne pogodi često. Pa je i vrednije.
Bio sam na predavanju nešto više od sata. Deep, sticky povezan, muti drvenom kuhačom i miješa metalnom šefljom, pa ode u eskapade, disonancu, break - pa naruči piće i tako to krene.
To me podsjeti na Serge Gainsbourgha - En Melody. Expression te stvari mi na neki način opisuje expression tog dijela seta. Ako bi kroz jazz izričaj trebao opisati kako diše taj DJ set, bilo bi dionica na kojima bi klavir svirao Keith Jarrett i koje su profinjene i razvedene, a ima i dionica na kojima klavir svira Chick Corea i gdje je sve agresivnije. Prepušta se improvizacijama koje nemaju uvijek izvjestan kraj, ali profesorova samouvjerenost zadržava uzde i pronalazi rješenje za izlaz iz svakog mixa. Otišao ispunjen kvalitetnom svirkom.
Epilog
Smjestio sam priču o podrumu iza Podmornice, kako ne bi zasjenio temu. Oba su mjesta zračila dobrom vibracijom i prenosila dobre emocije. Ja sam emotivno više vezan uz podrum, ali boravak u Podmornici je uzvratio dovoljnom količnom istog. Nisam upoznao slavljenika. U autu mi je ostala butelja "Pošipa" - to je bilo za slavljenika.
Fikus
Podrum je bio privatni događaj i ne bi bilo korektno staviti izvornu fotografiju, tako da ću je zadržati u privatnoj arhivi.
Fikus se činio korektnom zamjenom u opremi teksta.