Sjever Europe prostor je s kojeg uvijek dolaze iznadprosječno uspješni glazbenici. To je slučaj i sa trojicom Norvežana koji su početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća osnovali bend a-ha.
Pisati o a-ha ne bi mi palo na pamet da nisam poslušao njihov, ljetos snimljeni MTV Unplugged album "Summer solstice". Nakon što sam čuo "Take on me", znao sam da je ovaj album nešto posebno. Snimljen u predivnom ambijentu studija na otočiću Giske u Norveškoj, za trajanja beskrajnog dana, ovaj je koncert i pripadajući CD/DVD album, pravo glazbeno iznenađenje godine.
Morten Harket pjevač, Magne Furuholmen klavijaturist i Pal Waaktaar-Savoy gitarist, slavu su stekli svojim prvim, ujedno i najboljim albumom "Hunting high and low" iz 1985. godine. Najveći broj pjesama koje asociramo uz grupu a-ha dolazi s ovog albuma.
Prije nego što je Morten Harket upoznao Magne Furuholmena i Pal Waaktaara, potonja dvojica imali su bend "Bridges". Bridges je bio pravi indie band u vrijeme prije nego su se pojavili indie bandovi. Izdali su album Fakkeltog. Taj je album pravi neotkriveni dragulj ovog talentiranog dvojca. Slušajući Fakkeltog primjetan je veliki utjecaj The Doorsa. Na Magnea je uvelike utjecao Manzarekov način sviranja klavijatura, njegova dinamika i osjećaj za stvaranje napetosti. Tko zna zašto su napustili viziju koju su imali stvarajući taj album i opredjelili se za sigurni mainstream put sa grupom a-ha. Valjda zbog sigurnosti. I mainstreama.
A-ha su izdali desetak albuma i nikad kasnije nisu postigli uspjeh prvijenca. Bili su pop bend sa interesantnim hitovima koji su se puno svirali u radijskom programu. Osim činjenice da su pripadali synth-popu, a-ha nisu ostavili većeg traga u glazbi osamdesetih.
Osim dva ili tri mega-hita koje i danas svatko zna (Take on me, The sun always shines on TV, Hunting high and low), tu i tamo bi neki maštovitiji glazbeni urednik odabrao i pokoji manje poznati singl, koji biste onda i prepoznali na radiju. Stoga, može se reći da su a-ha bili dosljedni svom zvuku i prepoznatljivi kao bend. Fanovi bi mogli zamjeriti što umanjujem važnost grupe a-ha i to je njihovo pravo. Upravo zato oni i jesu fanovi.
A-ha su jedan od onih bendova iz osamdesetih za koje sam mislio da su svoje napravili. Ništa više od njih nisam očekivao, osim da će možda održati neki zakašnjeli koncert u Zagrebu. Međutim, ovi muškarci u najboljim godinama pokazali su da su puno više benda koji je napravio nekoliko hitova u osamdesetima.
Za početak oni su potpuno ogolili svoje pjesme i napisali korektne aranžmane za unplugged session. Oslanjajuči se na dramatiku koju daju gudači, te na teatralnost koji unosi zvuk punokrvnih orgulja, kao i na specifičnost zvuka čembala, a-ha su stvorili ambijent u kojeg su ugurali svoje najbolje pjesme.
Ovo je prokušani scenarij i nema tu neke velike originalnosti. Takav je gotovo svaki MTV unplugged session. Ispast će da je upravo toliko i dovoljno da načini dovoljno atraktivnu glazbenu pozadinu u kojoj će zaživjeti njihove pjesme.
Gitara, bas, bubanj i klavir, kao i odličan Harketov vokal, dali su njihovim pjesmama jednu potpuno novu dimenziju, rekao bih, pustili su pjesmama da dišu i da prenose svoju snagu. Trideset godina kasnije, a-ha su pokazali kako su jednom prije pisali nevjerojatno dobre i kvalitetne pjesme. Pune emocija i bez šund stihova.
U dvosatnom koncertu imali su nekoliko gostiju, a način na koji su ih odabrali pokazuje da su zreo i kvalitetan bend. Dali su priliku dvjema mladim pjevačicama, od kojih je jedna Norvežanka, ali i pokazali zahvalnost dovodeći dvoje gostiju koji su njima samima bili uzor u vrijeme kad su se formirali kao bend.
Na "I've been loosing you" Lissie, meni nepoznata pjevačica, odlično se snašla i unesla određeni američki groove u svoju izvedbu, a njenim odabirom do izražaja je došla i nepretencioznost članova benda pri stvaranju ovog koncerta.
Highlight koncerta svakako je gostovanje odlične mlade pjevačice Ingrid Helene Havik u zaista odličnoj izvedbi pjesme "The sun always shines on TV". Havikova je pjevačica grupe "Highasakite". Poslušajte njihov album "Camp echo".
Druga dva gosta iz svijeta su onih koji su bili uzor grupi a-ha u vrijeme kad su kao klinci došli u London po svoju svjetsku slavu.
Frontmen grupe "Echo and the Bunnyman" Ian Mc Culloch, nenametljivo je otpjevao jednu pjesmu, a Magne je otkrio kako im je Ianov band bio jedan od uzora, te kako je utjecaj "Bunnymana" uvelike utjecao na oblikovanje njihovog vlastitog zvuka.
Posljednja gošća je monumentalna Alison Moyet. Alison iza sebe ima dugogodišnju uspješnu solo karijeru i svakako jedinstven i prepoznatljiv glas. Ali, prije svoje solo karijere, ona je bila polovica dueta "Yazoo", značajnog elektronskog benda čiji je zvuk bio uzor mnogima - pa i grupi a-ha.
A-ha su prije svega iznenadili. Iznenadili su načinom na koji su interpretirali svoje pjesme, odmjereno i skromno, u novom ruhu, istovremeno zadržavajući sve one elemente po kojima inače porepoznajemo te skladbe. Gledajući koncert i slušajući što govore, stiče se dojam da ni oni sami nisu bili svjesni što će izaći iz njihovih vlastitih pjesama. I ostali su u čudu. Kao i ja kad sam slušao ovaj unplugged session.
Bez obzira jeste li nekad slušali a-ha, ili ste mlađa generacija, ovaj unplugged session preporuka je za slušanje i gledanje. Ako ste pak generacija koja je odrastala osamdesetih garantirano će vam zastakliti oči u nekom od emotivnih trenutaka ovog koncerta. Radi toga se isplati potrošiti dva sata.
Cijeli koncert možete pogledati i poslušati preko Youtubea, a tamo su i informacije o samom izdanju, kao i distribuciji. Link na HD izvedbu postavili su sami a-ha što svakako pridonosi iskrenosti ovog koncerta. Tom svojom gestom a-ha pokazuju da nije sve u šoldima. Snimka je izvrsna. Izvrsni su i a-ha. Nikad nisam mislio da ću ovo napisati.