Prolog
"U džepu vam je cedulja sa porukom", rekla je simpatična mlada djevojka dok mi je preko pulta garderobe prebacivala kaput. Kraj studenog u Zagrebu pratio je hladan sjeverac i niske temperature, pa sam te večeri obukao kaput. "Kakvom porukom?", upitao sam je. "Znate onu dvojicu što su bili tu, onaj u cipelama od crvene kože i onaj drugi u kimonu?", rekla je tiho. "Aha, mislite na...", pogledao sam je. "Da, oni." - prošaptala je iza pulta pa mi prstom dala znak neka se primaknem, kako nas netko ne bi čuo. Psst, samo točno slijedite upute. I nemojte kasniti.
Izašao sam na ulicu, šibao je sjeverac, nabio sam ruke u džepove i krenuo prema garaži. Razmišljao sam o tome što mi je rekla, tek kratko na odlasku sam uhvatio njen pogled iz kojeg se moglo vidjeti da o svemu zna više. Spuštajući se liftom do auta, izvukao sam žutu "Post-It" ceduljicu na kojoj je roza markerom bilo napisano
"APuHS@2200nirAM".
Vozeći prema doma nisam ni razmišljao o poruci, mozak je već zaključio da tu adresu treba upisati u Google. Na radiju je svirao neki jazz i ja sam prebacio na Soundcloud usput razmišljajući kako zadnjih godina malo pažnje posvećujem jazzu.
Na moj upit Google nije imao odgovora, no naslućivao sam da ta poruka ima veze sa jednom pozivnicom koja je prije neki dan stigla u moj inbox. I stvarno, u pozivnici je bila uputa kako pročitati poruku. U poruci je bio poziv na jedan zanimljiv događaj klubskog tipa kojeg će glazbeno ukrasiti poznati zagrebački dvojac, kojeg, ako njegujete svoj klubski život, ili ako ste već čitali tekstove koje pišem, sigurno poznajete. Dvojac čine Jogarde & Felver. Tu su bile i ostale potrebne informacije.
Zaplet
U subotu navečer, u 22 sata ja sam još tražio parking. U vrijeme adventa u Zagrebu je sve pretrpano. Parkirao sam daleko. Jako daleko. Izlazeći iz garaže, razmišljao sam o tome kako kasnim i pitao se gdje ću sad uhvatit tog Marina. Njemu sam se trebao javit zbog ulaznice. Nije li bijeli zec pjevao: "I am late, I am late!"
Pola sata kasnije i nakon nekoliko otpješačenih kilometara, zakrenuvši iza crkve, našao sam se pred tim vratima, svega nekoliko metara od dugačke gradske ulice kojom se širi Božićni ugođaj. Nema nikoga. Hladno je. Nema Marina.
Jebiga, zakasnio sam. Pomirivši se s tim, okrenem se i zaputim niz ulicu, kad se iz mraka pojavi čovjek u kimonu. Još su neki bili s njim. U času nas je bilo desetak. Ne govorim ništa, šutke ulazimo u lokal. Nekoliko parova sjedi u mraku separea. U stražnjem dijelu prostorije je stepenište kojim se spuštamo dolje. Ispod razine zemlje.
TTTnnnnnGGGgggg, masivni udarac u donjem registru klavira praćen čvrstim basom i tankim zvukom činele. Hej, ovdje se svira jazz, pomislio sam, taman trenutak prije nego li su krenuli u jam.
Spustili smo se dolje. U stražnjem dijelu prostorije svirao je taj jazz band kojeg sam maločas čuo. Uočio sam golemog tamnoputog tipa sa dreadlocksima na gitari. Djevojke u večernjim haljinama i muškarci njegovanih brada u sakoima od tvida. I jedan lik u t-shirtu sa nekim pankerskim natpisom, tetoviranih podlaktica. U raznim bojama. Odmah sam se počeo osjećati ugodnije. Naranđasta jakna više me ne čini najčudnijim tipom ovdje.
"Ajde, idemo!", poviknuo je mladić koji je vodio našu skupinu i odmakavši teški tamni baršunasti zastor pokazao mi da uđem unutra. Unutra je jedna obična prostorija. A iza su vrata. A iza vrata je hodnik. I stepenište. Tamo svi stadoše i krenu se skidati. Povlačim zipper na jakni vrlo polako. Zaključujem, ovo je garderoba. Nećemo se skidati do kraja.
"Slobodno uzmem vašu jaknu? Ah, to ste vi!", odjednom se na stepeništu pojavi ona simpatična i zgodna djevojka od neki dan. "Vidim da ste razumjeli poruku." kaže ona i pogledom mi da do znanja neka krenem niz hodnik.
12 i 1/3 kat
Hodnik je zavijao ulijevo, a na kraju su bila vrata, kao na gradilištu, ili na nekoj šupi, prešana ploča od ljepljenih drvenih otpadaka. Ako su vrata portal kroz koji se ulazi na 12 i 1/3 kat, onda je hodnik gateway, kao i ona harmonika što se priljepi na tubus aviona dok čeka ukrcaj putnika.
Povukavši drvena vrata guma po rubovima je otpustila, a ja sam kročio kroz taj imaginarni portal. Našao sam se u ne prevelikoj prostoriji. Sa nadvoja u stropu spuštali su se kandelijeri, a sa stolića su svjetlost širile upaljene svijeće. Nisam odmah uspio odrediti podsjeća li me ovo mjesto na New Orleans, ili na Chicago tridesetih godina prošlog stoljeća. Cocktail bar na kraju prostorije ukrašen desecima boca žestokih pića išao je u prilog ovom potonjem.
Tu sam. To je dakle "Šupa".
Oh, Superman...
Da sam znao kud idem obukao bih barem dvobojne cipele i košulju, pomislio sam zakopčavajući sivu vestu ispod koje je sa sive majice vrištalo crveno "S". Činilo se kao da natpis s majice vrišti "Seronja", a ne "Superman", kako je to prethodno već utvrdila moja mlađa kćer. To je ona koja se bavi show danceom i osjeća groove. Ona jedina u kući kuži sessiondiggera pa je moram spomenuti. Oh, Superman..
Okrenuo sam se prema baru, a s lijeva mi je prišao profesor M. Obojica smo se pitali što će to ovdje biti ili što li će se to ovdje zbiti. Zidovi su bili obučeni u neku tapestriju, kako bi Idrizi rekao "na teget štraftne".
Tamo je stajao i taj visoki tip. Znam ga. On je lik s radija. Veliki majstor glazbe. Vintage štih. On je zaslužan za zidne obloge. Kao i za još neke stvari ovdje. Djevojka u crvenoj, čipkom prožetoj haljini je plesala. Da sam obukao cipele, pozvao bih je na ples. Ovako sam samo malo promrdao i preselio teret šlaufa s desne na lijevu stranu.
Onaj u kimonu je stao iza upravljačke konzole marke "Pioneer" i krenuo nas uvlačiti u neki ritam koji je ispočetka bio smjesa šansone, synth-popa i balearskih motiva.
Osušilo mi se grlo. Barmeni su miješali pića. Koktele. Ja sam se prisjećao svog zadnjeg miješanja pića. Koktela. Odlučio sam se za skroman, gotovo asketski pristup i odabrao jednostavno piće. No, oni su to zasuli i prstohvatom nekih svojih trava i podložili slojem mrvljenog leda kojeg su provukli kroz nešto što mu je davalo okus. Odlično piće. Dugo traje i ostaje hladno do kraja. Provjerio sam to nekoliko puta. Dečki znaju posao.
Kavez
Iza je još jedna soba. U njoj je kavez. U kavezu su sanduci i boce. I kutije. U kutijama je... Ne znam što je u kutijama. Tamo su i stolići. Rasvjeta je prigušenija. Povukao sam se u kraj, kraj kaveza, kako bih iz prikrajka upio što više slika.
Dolaze ljudi, žamor biva glasniji. Onaj u kimonu stavlja samo ploče iz probranih berbi. Kroči korak dalje od Baleara i radi Fade to Grey. Na pravi vizažistički način. Društvo je odlično. Ne poznajem ih, al' "svog svoga poznaje".
Najbolje od svega u kavezu je promatranje ljudi koji prvi put uđu u kavez. Kavez je intrigantan jer možeš boraviti u njemu, ali zapravo ne možeš iza žice. Ne možeš ući u kavez dok si u njemu. Paradigm shift. Napetom ugođaju pridonosi i to što oni dvojica za miks pultom provociraju ubacujući acid house satkan iz tri stotine i tri sloja, naizgled bezazlen, ali prokleto dobrog učinka.
Party time
Kako se ovo mjesto puni i postaje glasnije, tako dvojac bez kormilara vozi brzinom ispod 118 bpm-a, ali ne dopušta nikakvo smirivanje atmosfere. Kao kad radiš žar za ispeć dvanaest kila mesa. Moraš ga polako i dugo radit, jer će inače meso bit osušeno, trusit će se kao iverje i bit će općenito loše.
U trenutku kad je mesa bilo najviše, duet je pojačao na više od 120 bpm-a i krenuo s pečenjem na naglo. Začas je sva ikonografija postala nebitna. Jeftini T-shirt sa slovom "S" i elegantna zlatno crna haljina dijagonalnog dizajna postali su irelevantni.
Poklopili su se svi ključni elementi i sastojci. U trenu je nastao warehouse party. Na stranu sad kako si vi zamišljate warehouse party. Svi imamo potrebu vizualizirati i činimo to svatko na svoj način. Ja ovdje govorim o energiji, dobroj volji, raspoloženju, glazbi, ambijentu koji su rezultirali istinskim grooveom koji se svima prisutnima uvukao ispod kože i ujedinio nas u pokretu.
Upravo večer prije ove s jednim sam dragim DJ-em poslije njegove svirke raspravljao o tim sastojcima koji čine party, kao i o važnosti drvenog, amortizirajućeg podija. Čovjek zna, imao je klub nekad. "The End". Od betonskog poda nastradaju noge. Extraordinary fellow, vrlo jaku auru nosi, prenio je na mene puno svoje energije.
Ovdje je pod super. A sa druge strane portala svira jazz.
It happened in Monterey
U trenu sam se našao okružen nekim pridošlicama. Među njima su bili jedan mladić kojeg sam prepoznao s plakata i najave za jazz. Sjećam se da me prezime asociralo na jedno meni poznato. Čurčić, mislio sam. S njima je bio i onaj golemi gitarist. Rasta. Visoki jaki crnac, dreadlocksi, stereotipi. Kad ne poznaješ druge kulture, onda si svašta zamisliš, najčešće krivo.
Bio je tu i jedan veseli, glasni tip. Poznajem takve. Često se uhvatimo u neko birtijsko rivalstvo, jer glasnoćom, stasom i cirkusiranjem budemo jedan drugome izazov ili konkurencija. Potom najčešće ostane kvalitetan odnos ili prijateljstvo. Takav je bio i ovaj lik. Oni su intenzivno pričali o svojoj svirci. O tom nekom drugom sessionu. Vidjelo se da su uzbuđeni i puff! Odjednom su nestali. U trenu.
Kako su u trenu nestali, tako su se isto kroz neko vrijeme ponovo pojavili. U trenu. I umjesto da šutim i fokusiram se na još jednu... narudžbu sa šanka, pitam mladog jazzera - "Ti si jazzer, Čurčić?", "Čurnčec, ispravi me on - Marko Churnchetz".
Ovaj glasni me pogleda sa prijezirom. Čovjek ima najbolji jazz album u 2014.-oj, a ti ne znaš ni izgovorit njegovo ime. Sorry, rekao sam na početku da se ispričavam i kako sam zapustio svoj jazz. Shvatio sam da je, što se njega tiče, ta isprika bezvrijedna i ne predstavlja nikakvo opravdanje.
Kako me Joe Pandur vratio natrag u garažu
Nastavio je s lekcijom i redom mi dao uvid u sve ostale prisutne. Tko su, što sviraju i s kim su svirali. Okrenuo sam mu drugu stranu lica. Zašto da me pljuska samo po desnoj?
I tak.... Taman ušutkam sam sebe, kad čujem govori mi onaj mali odozgo "Skoči bre, nije visoko. Možda znaš da letiš." I pitam ja glasnoga - "A kak' je tvoje ime?" "Đopandur", odgovori on srdito.
Morate razumjeti, proferor M. i Jogarde vode haus party. Ne čuje se baš dok pričaš i što pričaš. Ali svi se smješe i klimaju glavom.
"Kako si rekao?", ponavljam glasnije. "Joe Pandur", odgovori on još jednom. "Aha, znam ja za tebe", a iz njegovog pogleda vidim - "Znaš ti kurac. Čul si na radiju za Tomaža Pandura, pa sad misliš da znaš i mene".
A ja znam za Joe Pandura i znam da svira jazz. Ali ništa više od toga. Godinama već ne pratim jazz. Poslušam Keith Jarreta sa nekog streaming servisa. A imam zanimljivu kolekciju jazz ploča i CD-a. Konformizam ispred kvalitete. Loša navika.
Vidio je i on u tom času da pobjeđuje, pa je sportski ponovio predavanje i objasnio mi tko je "rasta". Nije "rasta" već britanski Nigerijac Femi Temowo. Naučio sam lekciju danas. I poslušao njegov album. I proučio što je prije radio. Bio je i muzički direktor od drage Amy. Uvijek mi krenu suze kad se sjetim Amy. Sad baš jako.
Natjerao me Joe Pandur da preispitam svoj odnos sa jazzom i pronađem gdje je krenulo krivo. Iako mi za to često treba više vremena, ovaj put magija je učinila svoje. Dosta dugo već pišem ovaj tekst i u repeatu vrtim album "Devotion", Marka Churnchetza i dosad sam već shvatio ono što sam znao i pije. Kad ti u nekom glazbenom žanru dosadi, promijeni navike slušanja i kopaj dalje.
Ovaj put je to moderni jazz, a album je pravo otkriće. Tako dramatična promjena ritmova i intrigantnost svake pojedine skladbe. Predstavit ću tu ploču u MusicBoxu.
Djetelina sa četiri lista
Teško je pronaći je. Ako si dovoljno uporan, sigurno ćeš je naći. U jednom dijelu ove jedinstvene večeri našao sam se okružen grupom dragih ljudi, a sve u nekoj raspravi o godinama. Pronašao sam djetelinu. Oni su svi redom bili stariji.
Rezime
Uz ovako zanimljivo i veselo društvo, kao i vrhunske majstore iza oba miks pulta, pri čemu mislim na ove koji stavljaju ploče i one druge što miksaju pića, vrijeme brzo prolazi. Ovaj prostor je prekrasno i zanimljivo mjesto s pričom. Sva fikcija u mojoj priči inspirirana je pak duhom tog prostora i atmosferom druženja uz glazbu.
Likovi u ovoj priči su stvarni, kao i opisani događaji. Jedino je cura iz garderobe dobila dodatnu, fiktivnu ulogu u prologu. Druga njena uloga bila je stvarna i domaćinska.
Čovjek u kimonu i čovjek u crvenim cipelama zapravo su čovjek u Schlafroku i čovjek u bordeaux cipelama. Bijeli zec nije svraćao. U nedostatku vlastite mašte besramno sam potrošio Charlie Kaufmana, autora "Biti John Malkovich" i uz njegovu pomoć prošao kroz portal. Može izgledati ironično to što su Kaufmanove glavne teme kriza identiteta i smisao života. Al to su shrinkovska sranja. Ne nasjedajte na to.
Šupa je čarobno i mistično mjesto. Oni koji će imati istinsku želju da pronađu Šupu, portal za ulazak je negdje u klubu Boogie u Margaretskoj 1.
Zabava je prava. I tu je, čeka da je zgrabite. Zauzvrat vas ispuni i obogati. Novim znanjima, poznanstvima i daje smisla za dalje.
Grad
Broji pospan sat, blaga svjetlost sipi sa visina.
Studen, sjeverac bridi, nemam kaput. Kilometri do garaže. Prosinac je i zima. I grad se daje. Nisu česte, a često ni puste, okićene gradske ulice.
Ilica
Jurišićeva
