Kada bi smo se kretali vremenskom linijom ljudske povijesti, s vremena na vrijeme dolazili bismo do velikih i značajnih povijesnih trenutaka. To je ona ljudska povijest o kojoj mi danas znamo, ili mislimo da znamo, a koju čine posljednja dva tisućljeća.
Iz te vremenske linije iskaču događaji, koje najčešće prihvaćamo kao izdvojene komadiće, zapisujemo ih u svoje mentalne mape, pa kad se sutra spomenu križarski ratovi ili epidemija kuge, mi brzo te događaje smještamo, jednog gotovo dvije tisuće godina u prošlost, kao i drugog nekoliko stotina godina u prošlost.
To nam je dovoljno kako bismo razumjeli osnovne tri prostorne dimenzije i vrijeme, ali i prostor-vrijeme, za one koji pred svoj um stavljaju izazove. To nam olakšava razumijevanje svakodnevnih činjenica, zašto npr. u Bosni ima više džamija nego što ih je u Hrvatskoj. Začas to u glavi povežemo s ratovima i osvajanjima terirorija, kulturama drugih i sličnim. Dođemo li u Pulu, tamošnju arenu asociramo uz rimsko carstvo, a neki među nama i uz stare Grke.
Složit ćemo se i vi i ja kako ovi koji misle da je pulska arena iz doba starih Grka baš i nisu nešto načitani. Nekome tko to proučava na skali čiji je nazivnik nominiran sa više nula, to se i neće činiti nekom greškom, već sitnim i nebitnim detaljem. To je to, otprilike isto, reći će. Grci i Rimljani. I sami ih prepoznajemo kao kulture iz prošlosti i načelno ih isto percipiramo. Znam da ste sad pomislili na neke bitne razlike, pa ste u napasti da me demantirate. A tko vama kaže da Grci nisu živjeli razvratno odavajući se svim čulnim razvratnostima?
Izuzev istinskih zaljubljenika u povijest, koji prikupljaju i povezuju sve činjenice do kojih znaju ili mogu doći, mi ostali smo samo generalno svjesni povijesnih činjenica ili interpretacija pojedinih događaja. Više nam za ovaj zemaljski život i nije potrebno.
Siniša Švec - Njami
Nama koji smo u osamdesetima ulazili u tinejđersko doba i pri tom imali sreće da živimo u Zagrebu ili okolici dogodila se jedna kulturna revolucija. Subverzivno, pod okriljem noći, entuzijastični Silvestar Vrbanac je na piratskim postulatima započeo sa emitiranjem radijskog programa kakvog do tog časa nismo mogli ni zamisliti.
Začas se oko tog piratskog radijskog programa stvorila jedna kreativna i strasna grupa istomišljenika i u slijedećih su nekoliko godina stvorili Radio 101. Takav koncept sa tim idejama bio je u to vrijeme na ovim prostorima break-through bez presedana. Siguran sam da bih i ja, uz manju pomoć nekih sa strane, mogao napisati knjigu o tom radiju, njegovom programu, emisijama, humoru, pojedinim likovima koji su obilježili te povijesne radijske godine - a zamislite samo koliko bi stranica ispisali kroničari, istinski diggeri povijesnih činjenica.
To govori o utjecaju kojeg je taj radio imao na nas željnih slobodnog poimanja kreativnog izražaja. Bilo da je riječ o glazbi, kazalištu, filmu, načinu na koji se određujemo ili zauzimamo stavove, Radio 101 postao je ikona generacijama.
Oni među vama mlađi koji o kultnom statusu Radija 101 žele saznati više ili koji žele shvatiti što to ima u toj 101-ici pronaći će u bespućima Interneta obilje materijala i mogu saznati sve sitne detalje utkane u priču koja će sigurno imati svoje mjesto na vremenskoj traci povijesti.
Za nas koji smo u to vrijeme stasali i postajali odrasli ljudi ne postoji jasnija i čišća slika oko toga kakav bi radio kao medij trebao biti. Takav i nikakav drugačiji. To vam pišem sa ogromnim samopouzdanjem - jači od sviju. Čak i sad osjetim nalet adrenalina i sav se naježim kad se sjetim toga. Ok, djelomično i zbog toga što nisam spavao dvije noći i što već par sati sjedim pred računalom.
Zašto to govorim sa tolikim uvjerenjem? Zato što iza mene stoji sto tisuća ljudi koji isto tako misle. Jednom smo svi zajedno bili na "partiju", na glavnom zagrebačkom trgu. Ako me sjećanje dobro služi, bilo je to 1996.-e godine. Ima tko će tražit "ispravak netočnog navoda". BFF jako voli faktografiju. Za mene i dva plus dva mogu biti pet. Ako je petica dobra, zašto ne.
U našoj kratkoj povijesti ne postoji neki drugi moment iz kojeg je proizašao jači ili veći "statement" od tog koji je stajao iza našeg "partija", pa slobodno mogu reći da je nasljeđe Radija 101 iskonska esencija onog što bi radio kao glazbeni, kulturni, društveni, politički, religijski, obiteljski i kakav god još zamislite, medij trebao biti.
Siniša Švec jedan je od likova sa Radija 101 koji su u to vrijeme bili moji favoriti. The Mission, Sisters of Mercy, The Cure, Cult, New Order, Pet Shop Boys, you name it, on je bio dobri duh glazbenog odgoja. U to vrijeme u vašoj omiljenoj prodavaonici ploča nalazile su se ploče koje su izdavali domaći izdavači, njih nekoliko. Bilo je dobrih ploča, ali ponuda je bila ograničena. Iako ograničena, to je bila dobra ponuda.
Mogao je u podnaslovu biti i neki drugi iz plejade likova koji su, ili koji još uvijek ostavljaju traga u kulturi i koji su istinski promicatelji umjetnosti sposobni da je prezentiraju na način kojeg će većina razumjeti.
Prije Radija 101 slušao se Radio Luxemburg. To je za mene klinca bila urbana legenda. Jer ja nisam slušao Radio Luxemburg. To su slušali oni neki bolji kužeri. Iako mislim da je generacija kužera koje sam ja kužio, priču o Radio Luxemburgu već prepričavala kao urbanu legendu. Ja sam volio slušati jednu emisiju u kojoj bih čuo Dire Straitse i slične, uglavnom rock, izvođače. Sjećam se da je to bilo u 15h, mislim nedjeljom, na Radio Sljemenu.
Zagreb je tako, prema onome što ja pamtim, a bit će i da tako pamti i koja generacija prije mene, imao jedno događanje naroda, proizašlo iz otpora prema sustavu koji je rušio ikonu, esenciju i magiju koju je prenosio Radio 101.
Henry Ford & Berry Gordy
Ford je u Detroitu pokrenuo prvu serijsku proizvodnju automobila i promijenio, zapravo stvorio, sliku koju imamo o tom gradu. Danas je ta slika već gotovo izblijedila i nestala, ali je u našim glavama još uvijek onakva kakvom smo je stvorili iz prenesenih priča. Te su nam povijesne činjenice bliske, pa ih lako vizualiziramo.
Drugi iz podnaslova je pokrenuo izdavačku kuću Motown, koja je kasnije preselila u Los Angeles. Motown je napravio revoluciju u glazbenom izdavaštvu i također postao ikonom. Za Detroit je Motown ono što je za Zagreb Radio 101.
Detroit dakle već ima neke povijesne trenutke koji su bili motor pokretač i koji su poslužili kao poticajno i kreativno vrelo nekim drugim protagonistima. Kako u industriji, tako i u glazbi i umjetnosti.
Zagrebu se Radio 101 ne bi dogodio da u našoj svijesti nije postojalo sjećanje na prošla vremena. Kako god nazvali ili kojim god primjerima opisali vrijeme prije, činjenica je da ničeg toliko dobrog kao Radio 101 prije nije bilo.
Isto je bilo sa Detroitom, dapače mnogo i šire od samog grada. Prije nego li je Henry Ford započeo sa proizvodnjom automobila toga nije bilo. Nakon Motowna za glazbenu industriju ništa više nije bilo isto.
The Mojo and The Wizard
Komadić teksta koji će manje snalažljivima predočiti kontekst vremena u kojem nastaje naša priča iz Detroita potražite u tekstu o Derrick Mayu. Odnosi se to na godine u kojima je trojac iz Bellevillea kreirao novu plesnu glazbu - techno.
Kad se nađete u situaciji da vam netko objašnjava uzore, ideje i mentalni sklop koji se nalazi iza techno glazbe, siguran sam da će sve početi sa Detroitom. Ja sam oduvijek bio ne-techno tip. S godinama sam istraživao i pronalazio nove glazbene smjerove i pravce. Elektronska glazba uvijek je činila veliki dio tog područja. Ali u samoj elektronskoj glazbi ja techno nisam doživljavao potpuno, niti je to bilo u žiži mog interesa. Što je uopće žiža? Postavljam pitanje samo kako biste napravili mentalni odmak, promislili o upitanom ili što već drugo napravili, pa se vratili na čitanje.
Gotovo trideset godina kasnije, analizirajući razloge i proučavajući glazbu i emocije koje stvara, mislim da sam puno bliže odgovoru. Mi smo mala zemlja, rijetke su prilike sa gostovanjima velikih umjetnika. Ja sam neke od prilika propustio, s druge strane, posvetio sam se house prilikama, a u nekim sam prilikama bio previše odsutan i predan drugim društvenim aktivnostima.
Sav techno koji sam percipirao godinama deklarativno i formativno se naziva technom. Ima tu puno izvrsne plesne i slušne glazbe. Sve je to techno napravljen od disco, funk, soul i house glazbe. Napravljen je da ga se pušta u klubovima, da ga se sluša na radiju, u autu, dok se kuha ručak ili za vrijeme seksa.
Međutim, ja cijelo to vrijeme nisam mogao shvatiti koja je to važna ideja iza Detroita. Znam ja koje su odlike tog zvuka, mogu ja odmah reći kad se u nečemu čuje potpis detroitskog zvuka, ali kad bih o tome pričao s nekim o samim korijenima, nisam hvatao moment.
Jimi Hendrix
Kad je o umjetnosti riječ, pogotovo o glazbi, ona je često proizašla iz manje sretnih okolnosti. U trenucima kad je čovjeku najteže, kad su mnogi zajedno u situacijama jadi, ugnjetavanja, nesreće ili bilo kojeg teškog životnog puta, umjetnost često bude katalizator kroz koji se načas bježi iz tog okruženja, gdje autor nalazi utočište, a djela koja tada nastaju, u sebi nose jednu posebnu snagu.
Spomenem li blues, ili bilo koji drugi glazbeni izričaj koji svoju snagu crpi iz teških sudbina crnih afro-amerikanaca bit će vam jasno o čemu pričam.
Jimi Hendrix je toliko želio gitaru da je bio odlučan napraviti sve, samo da uspije nabaviti željeni instrument. Siromaštvo koje ga je okruživalo učinilo je to gotovo nezamislivim. Kad je konačno uspio kupiti prastaru gitaru, ona je imala samo tri žice. To ga nije omelo u njegovoj kreaciji. Na tri žice je svirao kao i na šest.
On je bio neuk, nije imao prilike učiti iz knjiga. Samo iz ceste i vlastitog srca. Tu je gitaru nespretno, prvi put, primio krivo. Kao što nekad gitaru drže ljevaci. Kao Kurt Cobain. Ali ne zato što je bio ljevak, već zato što nije znao kako bi trebalo. Možda mu se tako činilo, jer je u glavi zadržao sjećanje na nekog gitaristu, a zaboravio je okrenuti sliku. Jednom kad je naučio, više nije bilo potrebe to mijenjati.
Daihachi Oguchi
Neke druge okolnosti formiraju i neku drugu glazbu. Potreba za plesom, druženjem, uzdizanjem na neku zamišljenu duhovnu razinu, odvojenost od drugih i drugačijih u kojima bi tražili uzore ili inspiraciju, također su dobar motivator i kreator glazbe.
Repetitivni ritmički uzorci nalaze se u raznim kulturama. Mi najlakše zamislimo afrička ili južnoamerička plemena koji udaraju u svoje bubnjeve i plešu ceremonijalni ples. To je slika koju svi imamo u glavi.
Rijetko pak nalazimo takve repetitivne sastojke u drugim kulturama i izričajima. Ako bi slušali talijanski ansambl narodne glazbe "Nuova Compagnia Di Canto Popolare" mogli biste uočiti takve uzorke. Možda je bolji primjer Lindžo. Zašto ih je teško uočiti? Jer su utkani u tu glazbu i izričaj. Preko njih su utkani slojevi drugih ukrasa. Melodija, pjevanja, ritmova.
Ugazio sam u govna već na sve strane u ovom tekstu, a još nismo došli do Jeff Millsa, pa ćete vi sami proguglati o japanskim bubnjarima i saznati što je taiko, što je wadaiko, a što je kumi-daiko.
Obećajem da ću već napisane dijelove teksta o radijskom programu i power chordsima ostaviti za neki slijedeći put.
Rasa nije problem
Ne znam naći naslov koji bi opisao apsolutnu uzvišenu ideju o uvažavanju različitosti, kao i o tome da nas različitosti čine posebnima. Namjesto toga, ovaj podnaslov savršeno odgovara u priči o technu.
Techno je izumljen od strane mladih afro-amerikanaca u Detroitu. Pripadnika srednje klase. Njihova generacija nije više opterećena rasnom segregacijom. Oni jesu rasno osvješteni, siguran sam da je i svaki od njih imao neugodnosti nastale iz toga što netko nije bio rasno osvješten. Njih ne pokreću motivi kao one koji su svirali blues.
Oni traže formulu za novu plesnu glazbu, oni su osvješteni i o zamkama komformizma i komercijalizacije. Njihova je glazba čista, programirana da pokrene i u hipnotički zanos uvede plesača, slušatelja, rockera ili ravera. Ona nije satkana, ona je složena iz konačnog broja elemenata koji se ponavljaju i grade jedan povrh drugog, pa u pravilnim razmacima dolaze ponovo, nekad promijenjeni, nekad ne.
U Detroit technu nema tkanja. To je samo programirano slaganje definitivno određenih elemenata. Već sam to napisao maloprije. Čini mi se važnim. Napravljen je da vas uvuče kao mašina i da radite kao mašina. Oni koji to prepoznaju govore vam - u toj stvari se osjeti Detroit. Osjeti se nekad kao filozofija, a nekad i kao sami prepoznatljivi zvuk. Osjeti se iskrenost bez uljepšavanja. To se dobiva od Jeff Millsa, kao i ujutro od onih s kojima ste proveli tu noć. Vidjet ćete uskoro.
Zoran Vakula
Zajebavam se. Neću sad o prognozi, ali kad god je neki dobar party ili koncert onda pada kiša, hladno je, smrznuto, snijeg ili blato. Zauzvrat, nema veličanstvenijeg trenutka od onog kad svjetlo dana obasja promrzle, prljave, smrdljive i mokre. Iskrenost bez uljepšavanja. Kad znate tko ste i što ste, a u pogledima svih čitate isto.
Rave
Već sam poneki put ušao u naznake toga što čini jedan Rave. Osnovni sastojak je gomila. Puno ljudi u odnosu na prostor. Kao i na koncertu Zadruge ili nešto poznatijih Iron Maidena, tako i na partiju treba bit gužva. Previše ljudi. Mora bit natrpano. Neljudski i nehumano. Mora bit problem zahoda, znoja, prolivene pive, čudaka koje srećete samo na ovakvim mjestima. Prkosno mladih i divljih cura i dečkiju. Starijih seronja. Rockera, rollera i ravera. Tada svjetlucaju kao zvjezdana prašina.
Večer prije išli smo u 'Sters. Imao sam cijelu priču. I strah da danas neću moći napisati drugu. Pa je nisam napisao. No ide mi to na ruku, jer se prva priča razvija, pa ću je već nekako uglaviti u neki od slijedećih tekstova.
Ispred Boogalooa bio je red u kojem je čekalo stotinjak ili više ljudi. Iza ponoći je bilo ledeno. Ja opet nemam jaknu. Cupkamo. Svi cupkaju. Bliže ulazu, u zoni narukvica, postajemo stisnuti kao srdele. To je dobro, jer se međusobno grijemo. Nema napetosti. Svi smo tu s istim ciljem. Ući unutra gdje je toplije. I gdje je Jeff Mills.
Ušli smo u ono što je ličilo na košnicu. Kako sam ja bio u pratnji jednoj dami, a ona ima stav, tako je ona odlučila ostaviti svoju jaknu i moju kapu u garderobi. Ubrzo je nestala iz vidokruga stepenica, a ja sam se povukao u prolaz prema velikoj dvorani. Tu je ubrzo nastala tolika gužva iz koje nisi mogao nikud. Iz male dvorane dopirao je mutni zvuk basa. Iz velike je prodirao kirurški čisti zvuk srednjeg i višeg spektra. Počeo je Jeff Mills.
U tom sam trenu počeo misliti o tome kako uopće neću ni doživjeti Millsa, jer sam već prema nedostatku basa i nemogućnosti da se pokrenem s mjesta već deset minuta mislio da će tako ispasti. Unutra je dupkom puno. Masa je zaustavila prodiranje basa. Oni unutra ga osjete, ali je i njihova masa tolika da se na njoj potroši energija zvučnih valova.
Big deal, koliko sam samo puta bio na partiju, a da nisam ni vidio floora. Nekad se stvori jezgra izvan dosega DJ-a, nastane homogenizacija među prisutnima i... Dogodi se magija. U toj gomili, na metar od mene, ugledao sam Tenu. Nekako sam se provukao do nje. Ona je pisala poruku svojima, ja sam pisao poruke svojima. Svi su pisali poruke svojima. Jer nitko pojma nema gdje su njegovi.
Haters gonna hate
Siguran sam da ću naići na razne komentare vezane uz ovaj događaj sezone. Od toga kako je bilo previše ljudi, kako je organizatoru samo do para, bla... Istina je da je bilo previše ljudi. Ali zato nije bio party, nego rave. Istina je i da je organizatoru do para. Jer, ovdje će zaradit. Za Jeff Millsa, ali i za onih drugih trideset partija na kojima je zaradio za nategnutu plaću, bio na nuli, ili pak izgubio. I na kojima je mnogima bilo jako dobro. Već sam prije napisao da je Futurescope institucija. Ovdje su tisuće ljudi. Ja ne želim biti ovdje ako je sve uštimano i po PS-u (Pravilo Službe je priručnik iz bivše vojske, za vrijeme Jugoslavije, u kojem se nalaze - pravila službe).
T TN T TN T TN T TN
Gomila me ponesla. U žiži sam. Osjetim rave. DJ za pultom je Jeff Mills. Nisam puno pisao o njemu. Mislio sam da ću prije pisanja ovog teksta skenirati intervju koji je za techno.hr prije više od petnaest godina s njim radio Ivan. Unutra su njegove riječi, a na Internetu i više nego dovoljno mjesta gdje možete saznati sve što vas zanima o Millsu. Koji god mu epitet pridjelili, večeras je on DJ.
Prodirem u gomilu. Obziran sam. Unatoč tome dobivam i pogled razumijevanja, ali i prijekorne reakcije mladića previše zabrinutih za svoje djevojke. Naspram njih, djevojke uglavnom nisu previše zabrinute. Ali ok je to, nek oni brinu o njima. Ja se najlakše izvinem.
Prolazim ispred cure sa stavom. Ona predvodi svoje društvo. Ima jedan prkosno-agresivni stav. Idemo stari! - viče mi. I opet ispočetka. Poželim joj nešto reći, ali shvatim da je bolje dignuti palac i potapšati je po ramenu sa znakom odobravanja. Iskrenog.
Sad ću ja mala, samo da vas malo upijem u sebe. Ti si kao Florence Griffith-Joyner na sto metara, a ja sam noć prije bio na partiju, sad sam ovdje. Imam i potvrdu da nisam tamo sjedio. I ne znam ni jednog maratonca s kojim bi sebe asocirao. Nije da ih nema, nego ja baš i ne pratim sport.
Tempo koji drži Jeff Mills je nemilosrdan. Suptilnost kojom ulaze i izlaze loopovi je neodoljiva. Shvatiš da se gradi, osjećaš da će se sad otvorit, ali ne nazireš baš moment, niti si siguran u to koji je to uzorak zvuka. Gradiva komponenta. On jednostavno prepoznaje intervale u kojima jednu repetitivnost mijenja drugom. Ritam mijenja naglo.
Njegov break traje sekundu. Možda samo jednom u cijelom setu dvije sekunde. Pred sam kraj. Mills te toliko uhvati u ritam da ta sekunda uspije izazvati reakciju svih prisutnih. I sekunda je dovoljna. Toliko je visoko postavljena letvica. Nitko ne želi stati.
Soundovi koji izlaze su nadmoćniji od bilo kojeg drugog zvuka. Čisti, procesirani onoliko koliko to zahtjevaju tehnički uvjeti. Magiju dijelom čini i kirurška preciznost kojom presjeca ili određuje trajanje pojedinog beata ili ukupne bas linije. To je puno čišći i jasniji zvuk od bilo kojeg drugog kojeg ste na tom razglasu mogli slušati, jer nije previše procesiran. Ima izvornu snagu i moć. Sirov je, ali rafiniran. Ako je izrečeno oksimoron, onda je to najbolja definicija.
Zadržavam se na jednom mjestu. Kraj mene je nekoliko njih. Čine jedno društvo. Jedna cura je motivator. Pokretima, prihvaćanjem drugih, obraćanjem svojoj ekipi. Previše je gužva i preglasno da bi joj rekao kako je ona ta. Koja? Jedna od onih koje prije svih osjećaju što Mills gradi, jedna od onih koji šire pozitivnu energiju. Ona će sigurno jednog dana bit nečija dobra vila.
Stajem iza cure s ruksakom. Ovo su momenti kad su mi ruksaci jako dragi. Ovdje ne postoji trenutak za objašnjavanje. Ne dopušta se stajanje ni zastajkivanje. Ruksak se ispriječi između mene i nje i stvori sigurnu zonu. Možda bismo nas oboje radije da ruksaka nema, ali kao što rekoh, nema vremena za objašnjavanje.
Žedan sam. Gužva je. Guram se do šanka. Ne znam što bi, pružam ruku sa dvadeset kuna, samo neka mi doda bocu sa čepom. Obično čekam red, hoću skrenuti pažnju na sebe. Dok dodaje piće tipu pored mene okrznem je novčanicom po podlaktici. Čini mi se da je nisam niti dodirnuo vrhom prsta. Ona aktivira alarm - Molim te, nemoj me dirat! Sorry, kažem. Nema tu mjesta objašnjavanju. Kužim je, mora imati svoj obrambeni mehanizam, svejedno, nije mi neka špica kaj me tako odjebala.
Odmah potom poslužila je i mene. Razmišljajte o tim detaljima kad slijedeći put budete tražili cugu. Razmislite samo o tome da prema vama krene stotinu ispruženih ruku i da vas svaka želi dotaknuti.
Na svaki Millsov trik publika reagira u potpunosti i iz sve snage. Karakteristični šum činele. Definirani TR-909 zvuk. Piljenje i brušenje. I prepoznatljivi motiv - T TN T TN T TN T TN
Euforija. Opća ekstaza. Svi prepoznaju. Zaštitni znak. Zvone zvona. Tri sata traje neopisivo dobar techno. Pričali su mi o Millsu i o njegovim setovima. Cet je napisao zanimljiv status prije nekoliko tjedana. Čitao sam iz tog statusa ono što sam i čuo o njegovim setovima. Čitao sam iz toga poznavanje Millsovog rada, ali čini mi se i dozu straha - hoće li dati ono što ja znam da Mills daje. Kad znaš da je netko dobar, onda želiš da bude dobar i kad će tvoja ekipa ići na party.
I ja sam mislio o tome. Hoće li ovo biti jedan umjetnički performance koji neće oduševiti zagrebačku publiku? Čini mi se da Jeff Mills o tome nije imao nikakve dvojbe. Uz ovu publiku on može biti samo DJ. Pisao sam priki u Split poruku - Lud je. Lud.
Deafening roar of jet engine afterburner
Na trenutke bih naletio i na svoju dražesnu pratilju. Ona se strateški repozicionirala sa nekom ekipom. Sreo sam neke techno sladokusce. Roli mi je ispričao o čudesnim Bodzinovim zvukovima. Složili smo se da je realno razmišljati o Brejchi u BG. Saletu sam pričao o dobroj vili. Sale je bio u pratnji prijateljice s kojom nisam trebao razmjenjivati suvišne riječi. Tak, neke se stvari kažu i šutke. Već ćemo jednom pričat.
Precizno uzrokovano prekidanje dijela beata koje stvori dojam kao da prekida nešto na razglasu, kao i dojam da se Millsu događa wreck, pažljivo su ugrađeni elementi kojima kao da načas izvlači plesača iz zanosa, daje mu čas da se zamisli što se dogodilo, da bi ga osvojio već slijedećim elementom kojeg pali, pojačava i daje gas.
Pred sam kraj izveo je javno testiranje ritam mašine koja je njegov zaštitni znak. Mislim da nitko od prisutnih nije znao kako to zvuči na velikom razglasu uz euforičnu gomilu. Riječ je o jako rigoroznom testiranju. Full throtle.
Samo jednom, na samom kraju, Jeff Mills je zatražio naručenu reakciju prisutnih. Tražio je to kad je izvadio svoj fotoaparat i napravio nekoliko snimaka svoje publike. Reakcija je bila kao da nije naručena. Bila je iskrena. Moram spomenuti, bilo je ovdje puno više od samo zagrebačke publike. Respect.
F.O.R.M. live
Čuo sam ih nakratko jednom, a sinoć sam ostao na većem dijelu njihovog seta. Njih ću sigurno sa zanimanjem poslušati ponovo. To nije skroz čisti i neobrađeni zvuk, oni rade nešto između. Previše je u meni bilo dojmova, plesao sam i malo više pažnje posvetio upijajući okolinu.
Imali su primjerenu reakciju publike. U međuvremenu od proteklog slušanja skužio sam da sami rade svoje kontrolere i sad su mi skroz zanimljivi i s te elektroničarsko-programerske strane.
Trainspotting
U jednom sam trenu prošao kroz prostoriju malog floora. Tamo je jedan drugačiji zvuk. Ali i gužva. Pogledao sam prema pultu, jer nisam znao tko svira. Vidio sam odlučno Maryevo lice, kao da i on sad roka stoput jače, jer je Mills u kući.
Vidio sam i najvišu curu u gradu. Ovaj put joj nisam gazio po cipelama. Sretan sam što sam vidio neke ljude koje baš i ne poznajem, ali ih već godinama viđam na mjestima gdje se događa nešto što je, well, nasty. Inače ih ne viđam i pojma nemam otkud se pojavljuju niti kuda nestaju. Uvijek su vrlo kreativni. Djeluju provokativno. Rekao bih da su mojih godinama, možda i stariji. Sretan sam što sam ih vidio, pa znam da su dobro.
3rd floor - BLACK
Osim sveg već napisanog, ovaj je floor ubačen naknadno, subverzivno. Da poveća količinu gadosti koje se sipaju u već uzavreli saft koji se priprema sa dolaskom Jeff Millsa. A onda, da bi bezobrazluk bio još veći, tu se na line up-u nalazi i Felver.
Znate ono kad Ante radi ka konobar u konobi na Visu? I onda jedan dan dođe neki seronja s parama, poznat iz Hollywooda, pojede ručak i mazne butelju sa svojom ekipom, naprave račun i Ante dobije bakšiš prema međunarodnim standardima. I bude, u jebote, a samo sam išao na posao.
Tak je meni jučer bio taj dan. U jebote, a samo sam išao napisat tekst o Millsu. A došao sam na onaj, pravi, rave. Stoput bolji od onih prije. Jer ga sad stoput bolje doživim. To sam shvatio kad sam na kraju sreo Anabel. Bio sam siguran da je ona ovdje negdje. To mi je bila završna kvačica na check listi.
Sad se konačno mogu popeti gore. Gore je nadrealno. Ako nešto može bolje dočarati okruženje iz kojeg potiče ovaj istinski techno, onda je to gore. Jer gore je nekad imalo neku svrhu. U poslovnom smislu. A onda je gore ostalo prazno. Kako to već bude, s vremenom je gore ogoljeno. Nema više ničeg što se moglo skinut ili odnest. Gore je sad jedan betonski relikt prošlosti, čije ogoljele armirano betonske konstrukcije i dojam napuštene dvorane upravo pružaju pogled unutra. Kao kroz prozirno rublje, nazireš ono što je unutra. Nazireš underground. Vidiš Detroit. Raskopan, devastiran, uništen ali ne i napušten.
Gore svira Felver. Ne želim se odmah pokazati. Sve ih zaobilazim. Oni ionako ne vide. Već se dani. Žmire, kao šišmiši. Diskretno se repozicioniram po flooru da bih vidio tko je sve prisutan. Lista je solidna, prolaznost će biti velika. Tu je i ona koja me čita. Kako unutar, tako i između redaka. Zvat ću je Alice. Zajedno s mojom pratiljom je. Hvata me zabrinutost. Hoće li joj pročitati nešto između redaka?
Hvatam pogledom profesora M. On me pogleda kao da kaže nešto između redaka. Vratio sam mu na odlasku.
Jer zora je. Uskoro ćemo kući. Hoću li od svoje pratilje dobiti neko pitanje između redaka? Mislim da je ovaj put iskrenost prevladala sve međuretke. Vani je bilo ledeno. Ali vani su bili i oni s početka teksta, oni koji zapečate dojam, tako da ostaneš ispunjen i da to ostane. Love you all.
Odvezli smo Saleta i njegovu prijateljicu do neke točke, a ja sam nastavio u društvu svoje pratilje. Dogovor je bio da kad dođemo doma ona šeta pesa.
Nemam pjesmu i plešu mi slova na ekranu, moram završit. Biće drugi put, obećajem. Da ne ispadnem pizda, evo nešto.
T TN T TN T TN T TN
T TN T TN T TN T TN
T TN T TN T TN T TN
T TN T TN T TN T TN