Ovih se dana u Zagrebu odvija Zagreb Design Week, festival dizajna i sajam umjetnosti. Ovo je, ako se ne varam, peta godina postojanja, a isprva je manifestacija nosila ime "Tjedan dizajna Zagreb". ZGDW dio svog programa podređuje i glazbenoj umjetnosti, pa se tako u okviru istog odvijaju i razni zanimljivi koncerti i DJ nastupi.
Istovremeno sa odvijanjem Zagreb Design Week-a, Jabuka, klub koji u ovoj godini obilježava svojih prvih pedeset godina postojanja, svojim se programom nadovezuje na ovu dizajnersko umjetničku manifestaciju i u udarnom subotnjem terminu ugošćuje majstora plesnog podija iz New Yorka, Justina Van Der Volgena.
Ovaj kreativni DJ i producent iz Brooklyna nije nepoznat domaćoj publici. Već je godinama na line up-u Garden Festivala u Tisnom, a i zagrebačkoj publici se već predstavio u Mastersu, u okviru programa Freilauf.
Osim što slovi za velikog majstora plesnog podija, Justin je poznat i kao bivši član skupine Chk Chk Chk, kao i bivši član (bivšeg?) elektroničkog benda Out Hud.
Uvik prekasno
ZGDW, za čiji je glazbeni program zaslužan Marijan Felver, za subotnje nam je popodne ponudio program za prave sladokusce u kojem je svatko mogao naći nešto za sebe, bilo da je riječ o rock'n'rollu ili elektronici. Činilo mi se da je atmosfera oko cijelog ovog događanja vrlo pozitivna i računao sam s tim da će Jabuka biti krcata.
Mislio sam si kako bi u Jabuku moglo svratiti i ponešto wanna be seen ekipe, što mi ne smeta, osim ako svojim chit-chatom ne nadglasavaju razglas. Ona je samo rekla kako je boli neka stvar za njihov chit-chat i kako će se ona već izlaktarit. Super, kažem joj, a obzirom da idemo u Jabuku, mogla bi si i Martensice obut, pa možda usput nekog i iscipelariš. Nema ona Marte, ima samo Dockersice. Jebiga onda.
Napokon niti ona, a niti ja, nismo više mogli slušati pitanje - "Kada vi konačno idete?", pa smo se u pola devet uputili prema Tehničkom muzeju, s namjerom da prisustvujemo live nastupu Zarkoffa. Sjebala nas je kiša, pale su tri kapi, auti su milili cestom poput ranjenih puževa i odjednom smo skužili da Zarkoffov nastup uskoro završava. Nije mi svejedno zbog toga, nadoknadit ću to već jednom.
U Jabuci je domaćin Justinu Van Der Volgenu Felver. Ne moraš biti neki pretjerano informirani kluber da bi zaključio kako će Felver puštati od otvaranja kluba pa do nekih dva - pola tri, a onda će ga zamijeniti gost headliner, koji će vrlo vjerojatno vrtiti do kraja, ili ako je pizda, samo dva sata, pa će Felver opet nastaviti.
Gdje si bio 2018-te?
Došli smo u Jabuku, za moj pojam, dosta rano. Rekao bih oko pola jedan. Nas troje. A onda su njih dvije nestale. Ušao sam na floor. Svi su stajali po uglovima. Krenuo sam se zibat, a dozibala se i jedna plesačica, koja je, po svemu sudeći, također "prerano" došla. Zvat ću je Lili, ima neke poveznice s njenim pravim imenom.
Kroz casual talk skužim da Lili iza sebe ima otplesanih noći, ali kao i ja, tako niti ona nije redoviti, već slučajni gost u Jabuci. Lili se pokazala kao odličan motivator, jer je neumorno plesala do samog kraja. Bez prestanka. A to uvijek pokrene i druge. Radujem se trenutku kad se opet jednom sretnemo na nekom flooru.
U nekih sat vremena, dotad žalosno popunjena, Jabuka se ipak dosta napunila. Imam dojam da je većina sinoćnjih posjetitelja zapravo publika nekih drugih klubova. Došli su u Jabuku zbog programa, a ne zbog Jabuke. Dio njih su redoviti gosti, ali procjenjujem da su oni večeras ovdje u manjini.
A gdje su svi koji se kunu u Jabuku i njen o(p)stanak? Nije valjda da misle kako je ovo neki underground deep house party ili neko techo nabijanje. Ovo je glazbeni program koji itekako pripada u Jabuku i koji se nadopunjuje na filozofiju zvuka kojeg štuju Jabučari. Zbilja sam očekivao više onih kojima je Jabuka sastavni dio života i koji će leći na barikade i reći - No pasaran!
Već je i glazbeno popodne ZGDW-a dalo naslutiti da se pojam DJ još uvijek odnosi na nekog tko bira glazbu, te kako DJ nije nužno vezan samo uz techno party. U zadnje sam vrijeme dojma da potencijalni posjetitelji klubova ne razlučuju kakve se sve vrste glazbenih provoda nude i da ih prečesto stavljaju u predefinirane okvire, njegujući sliku koja ne odgovara realnosti.
Ovo je punokrvna plesna zabava u kojoj vas DJ-i vode kroz cijeli niz glazbenih pravaca. Ne morate biti ljubitelj moderne elektronske glazbe da bi se super zabavili i plesali sa Justinom Van Der Volgenom i Felverom.
Let's Play House
Felver je DJ koji vam neće dvaput servirati istu stvar. I koliko god da ga poznajete, nikad niste sigurni što možete od njega očekivati. Tako je svirao i jučer. Jedna disco/funk/soul/house priča s dodirom elektro popa osamdesetih.
Njegov je posao večeras napraviti warm up u klubu koji preferira nešto tvrđi zvuk od zvuka kojeg očekujemo od Justina Van Der Volgena. Rekao bih da je Felver puštao dosta friške glazbe, sigurno jedno novije izdanje sa labela Let's Play House, Jacques Renault - Choo Choo Beat. Zatim neka Permanent Vacation izdanja, poput zadnjeg Pionalovog EP-ja. Već sam uočio da on često ima nekog Pionala u svojoj playlisti. Mislim da tu ne griješim.
Highlight njegovog seta je Pet Shop Boys - Domino Dancing. Valjda neki edit ili remix? Iako kod mene PSB više ne mogu podignuti dlačice na ruci, način na koji je profesor M. to umiksao je u tome uspio. Pod pretpostavkom da to nije neki remix sa takvim početkom, a ziher sam da nije, Felver je Domino Dancing umiksao preko neke harmonijski bogato ispunjene melodije kojom je završavala prethodna stvar.
All day, all day, Watch them all fall down, All day, all day, Domino dancing
To je skoro pa jedan od onih mikseva kad nisi siguran jel' mu pobjeglo, pa ga sad izvlači, ili se s namjerom upustio u to. Mislim da se u takvom dijelu pjesme bogatom akordima na synthu ne upuštaš u miks koji ulazi s vokalom. Osim ako si onaj koji od sebe, ali i za publiku želi dati nešto originalno i drugačije. Niti u jednom trenu to nije izgledalo kao da će se raspasti. Znam da se ja ne bih volio naći usred takvog miksa. Ako je bila namjera napraviti takav miks, veliki naklon.
Slikovnica puna glazbenih škrinjica
Na vrhuncu večeri kad je sa svojim setom počeo Justin Van Der Volgen, a bilo je to nešto iza dva sata, Jabuka je također doživljavala svoj vrhunac u popunjenosti samog kluba. Iz pozicije u kojoj sam se nalazio nisam u svakom trenu mogao razaznati jesu li se već zamijenili njih dvojica, ali bio sam siguran da je Justin počeo svirati kad sam čuo veselu stvar "R-Mancer" od "Tuff City Kids" u "Roman Flügel Happy Gerdy Remixu". Je li Van Der Volgen krenuo baš sa tom stvari ne znam, ali od tog trenutka počinje jedno neprocjenjivo iskustvo.
Justin Van Der Volgen je sve ono što ne očekujete. Uzmite iz svakog glazbenog pravca najnetipičnije glazbene brojeve, ili ako želite, najneobičnije skladbe. To je ono što, uz pregršt vlastitih edita, čini Van Der Volgenov set. To je zaista putovanje koje počinje u disco, house, soul vodama, prolazi kroz hi-NRG, rock 'n' roll, sve do funka i istinskog jazza, cijelo vrijeme sa ogromnom količinom groovea, bogato funkom i sa neizbježnim Justinovim zavijajućim synth linijama, tipičnim za njegove edite. Kao da cijelo vrijeme povrh svega zavijaju sirene, ili traju neprekidni progresivni lift-upovi. To nevjerojatno podiže atmosferu svake te pjesme.
Istovremeno, neki valjda unutarnji "mojo" Jabuke mnoge sputava od oslobađanja plesom, pa obzirom da mnogi stoje ili samo minglaju, u nekom se trenu čini kao da je DJ više od sviju u ritmu i pokretu. Posljednji DJ kojeg sam tako doživio je bio Alex from Tokyo. Srećom, zahvaljujući nekolicini plesačica, kao i rekao bih, trojici - četvorici plesača, uspijevamo DJ-u oteti tu prednost. Uhvatio nas je u svoj mindset i nije nas puštao do pola šest. Ako nas je u vrhuncu večeri bilo stotinjak, uključujući i one u drugoj prostoriji, oko šanka, do jutra nas je na plesnom podiju ostalo desetak.
Justin se u početku svog seta približavao elektro disco zvuku kakav se može naći na izdanjima labela Rebel Inteligence. Birao je neke trackove u čijem se zvučnom potpisu uočava drexciyansko nasljeđe. U nekom trenu zvuk poprima odlike hi-NRG-ja, čini se kao da slušamo Giorgio Morodera - Chase. Siguran sam da je puštao i Tee Manga. Možda kao projekt Primitive Trust, kao što je npr. stvar Tejon sa labela Les Yeux Orange.
Son Of Israel
Shit Robot - Lose Control. Mislim da je pustio upravo tu stvar, čak bih se usudio reći da nije pustio vlastiti, već Spencer Parkerov Remix. Zatim Moscoman. Kad čujete zanimljivu "dječju" melodiju koja kao da je nešto između frule i fućkanja, a ne prati je horda bubnjara, onda je to sigurno Moscoman. Ako je tu i horda bubnjara, onda su Red Axes, ili svi zajedno. Svi su oni Izraelci i ističu se specifičnim i originalnim zvukovnim potpisom i stilom. Ne bih znao koja je stvar bila, ali garantiram da je bio Moscoman.
Disco funk
Nakon što je zaoštrio preko Rolling Stonesa i edita za Undercover of the night, Justin je okrenuo na opako dobar disco funk. Skoro za svaku stvar ima neki remix ili edit, a ovaj dio seta do samog kraja bi najlakše opisao kroz jednu stvar. Bumblee Bee - Lady Bug. Puno zvuka kakav je bio tipičan za produkciju koju su radili Greg Carmichael i Patrick Adams. U verzijama koje Justin pušta sve je dobro utegnuto u čvrst i jasan beat.
Justin Van Der Volgen je stilski unikatan. Cijeli glazbeni doživljaj neodoljivo podsjeća na slikovnicu u kojoj je priča o cirkusu, u kojem svaki šator krije vlastitu glazbenu škrinjicu. Određena količina njegovog izričaja može se usporediti sa onim Todd Terjea, a jedan dio njegovog seta me podsjetio na Adam Freelanda. Ne pišem to da bih ga uspoređivao sa ovom dvojicom, već da vam dam naslutiti kako njegov set zvuči.
Funclub
Nedavno me Vanesa pitala da li mene vani zovu sessiondigger. Rekao sam joj da baš i ne. Ja sam to ime namijenio web siteu iz kojeg je ispao ovaj blog, a ne sebi. Stvari su valjda htjele da se to ime zalijepi i za mene.
E, pa sinoć su mi se javili dečki koji su me oslovili tim imenom. Njih dvojica, sa već pripremljenom vodkom, kažu da čitaju i da cijene to što radim. Ja cijenim što oni biraju ovakve događaje i uvijek sam super sretan kad vidim da ima onih koji nisu indiferentni prema glazbi i zabavi, već traže kvalitetan provod.
Birajući prava gostovanja, klubska kultura te može ispuniti, izgraditi i kulturno obogatiti isto kao što to može i godišnja pretplata za "Lisinski subotom".
Prvih pedeset godina
Pedeset godina postojanja jednog kluba koji je svih tih godina ostao dosljedan sebi i postao kultno mjesto okupljanja određenih socijalnih skupina je rijetkost. Nije puno takvih klubova u svijetu.
Justin Van Der Volgen je već i prije svog subotnjeg nastupa na svom FB-u objavio slijedeći status:
This club is 50 years old and has a ton of history. Groups such as The Rolling Stones went to party there in the 60s and it played a huge part in the Yugoslavian punk /post punk scene in the 70s and 80s. Excited!
Tako je i izgledalo. Kad su se upalila svjetla još smo neko vrijeme svi izbjegavali krenuti prema izlazu. Justin je ponovio svoje oduševljenje Jabukom i rekao da se veseli ponovnom dolasku.
Kako ni dalje nije bilo naznaka da bismo mogli krenuti doma, netko je podsjetio da ovdje neće doći čistačica koja će nam biti motivator za pokret.
Cure i dečki iz Jabuke, uključujući i Stiva, radili su ono što i inače rade jutrom dok klub napuštaju posljednji posjetitelji. Sakupljali su boce i razbijene komade stakla, te strpljivo čekali da i mi posljednji izađemo van. Baš kao što su to i prije njih radile neke druge cure i neki drugi dečki zadnjih pedeset godina.
Ja sam bio sretan što sam dio tog trenutka. Iako ja nikad nisam zalazio u Jabuku, doživio sam jedan komadić povijesti tog kluba. Jabuci je cijela ova godina rođendanska. Meni osobno, a siguran sam i ostalima koji su jučer bili u Jabuci, upravo će ova subota ostati u sjećanju kao pedeseti rođendan Jabuke.
Za kraj jedna prekrasna pjesma iz pera Enesa Kiševića koju mi je neki dan poslao prijatelj.
Ne čude mene zvijezde ni sunce,
niti me čudi sav svemira sjaj:
mene dodirne dah dok ga dišem,
a dah dodirnuti ne mogu ja.
Što me se tiču priče i bajke
i to – da jedan i jedan su dva:
al' mene miris dodirne ruže,
a njega dodirnut ne mogu ja.
Što će mi zavist, što će mi slava,
što će mi pusta bogatstva sva:
kad riječ me tvoja i pogled dirne,
a njih dodirnuti ne mogu ja.
Što će mi beskraj, što će nebesa,
te svemirske crne rupe bez dna:
mene i glazba ova već dira,
a glazbu dodirnut ne mogu ja.
Dira me svjetlost,
ljubav me tvoja dodirnuti zna,
i premda te grlim,
ne znači to da i ljubav tvoju dodirnuh ja.