Sivo i tmurno subotnje jutro. Sjedim u nečijoj kuhinji i pokušavam u glavi razdvojiti zvukove. Sa druge strane stola njih dvije pričaju svaka svoje jedna drugoj odjednom. S ove strane stola Ela mi priča bez prestanka. Ja ponekad izbacim koju riječ. U glavi mi zuji od Drage Dikliča. Ne baš od Drage kao pjevača, nego od glasne snimke iz 1968. s kojom je Jogarde završio večer u Funku. Morao sam prekriti uši dok je to sviralo. Kao tinejdžerka koja vrišti na koncertu Beatlesa iste te 1968. godine. Samo što ja nisam vrištao. Zato mi sad vrišti u ušima.
Ovo nam je zapravo after nakon Funka. Skoro će podne. Jogarde je prilično naložio Funk i odvozio zavidni driving set kojeg je svega dva-tri puta presjeko s nečim, kao kad tresneš pivu između dvije tekile. Navodno ima u Funku i neki novi komad razglasa. Nisam nešto pao na dupe od sounda, pa ne mogu reć jel to istina. Mogu reć da uz sebe znam još barem desetoricu koji bi rekreacijski u subotu poslije podne tamo složili razglas koji bi svirao tako da bi se zbilja padalo na dupe. Nemam pojma zakaj je to s razglasima često jako traljavo napravljeno, gdje god da odeš.
Dye
Al okej. U Funku super svira dok se ne pregriju pojačala. Onda počne fercerat. Onda se još više grije, onda još više fercera i... Pisao sam već o tome nekoliko puta. To je zato kaj su im pojačala dolje u podrumu ispod pulta. Da su recimo gore kod WC-a bolje bi se hladila i bilo bi manje problema. Ovako svako malo bude - "Crko Maršal". Onda Maršal uskrsne, pa idemo opet u crveno dok opet ne crkne. Iako, Jogardeu u petak nije crkavalo. Ili su popravili ili ga on nije tjero u crveno.
Nije samo da je razglas popravljan. Rješavali su i stepenice. Ofarban je rukohvat, kao i centralni stup. To su kružne stepenice. Ofarbali su valjda taj dan, pa se nije skroz posušilo. Onda su pažljivo na nekoliko mjesta poljepili papire na kojima piše da je svježe obojano.
Prosječno pribrana i trijezna osoba se po tim štenjgama može popest ili spustit bez da dodiruje rukohvat ili stup isključivo ako istovremeno na stepenicama nema nikog drugog. U visokim petama niti tako. Ne moram puno dalje pričat. Manje više smo se svi zasrali. Al je zato bio dobar party, dobra, rasplesana ekipa i kajaznam, samo jednom sam imao poriv biti bijesan. Na nekog lika koji me ispizdio. Onda sam se ipak samo malo razmahao, onak kao da mi nisu baš sve na broju. Posle se lik maknul. U zadnji čas, jer malo mi je falilo da se ja ne maknem.
Kad smo kasnije krenuli doma, na autu me čekao reklamni letak Zagrebparkinga, HUB 1+1. Nude nešto za samo 60 kuna. Doma tinejdžerke kao da su na kauču čekale kad ćemo doć. Inače nikad nisu na tom mjestu u to vrijeme. Isto kao i kad dolaziš starcima doma sa partija. Mama podljeva pečenje, ono šišti, tebi muka. Samo kaj su sad uloge zamijenjene. Začarani krug.
Rave
Prva je subota u veljači i Zagreb obiluje ponudom klubskih programa. Jay Lumen gostuje u Boogaloou. Charles Webster i Don Carlos kod Rudmana i Zuze na Imogen večeri u Gardenu. U Surogatu su El Commando, Iggy Dope i Maja Pa. Brijem da bi ovo zadnje bio moj izbor da se nekako nisam našao upleten u Rave or Die.
Rave or Die je prvi put u Zagrebu. Dosad su bili uglavnom po jadranskoj obali. Ova se mlada ekipa sad odlučila napraviti party u Podmornici sa Felverom kojem je podrška njihov rezident DJ, odnosno crew member Lovre Milin. Meni je to sve bilo jako super iz nekoliko razloga, pa sam ustvari jedva čekao ovaj party.
Prvo kaj mi je bilo super je to kak će dvije curke, od kojih ni jedna nije iz Zagreba, u Zagrebu napravit party sa Felverom u večeri u kojoj je konkurencija prilično jaka. Drugo kaj mi je bilo super je to kaj idemo u Podmornicu. U zadnje vrijeme u Podmornici nema programa koji privlače moju pažnju, a na nekoliko zadnjih večeri na kojima sam tamo bio, gotovo da i nije bilo posjetitelja. To mi je totalno žao, jer jako volim taj prostor i vibru koja se tamo događa.
Treće kaj mi je bilo super je to kaj sam znao da će doći jedan dio ekipe u čijem se krugu krećem, a sve ostalo mi je bilo nepoznanica. Neke sam još i nagovarao i stimulirao da dođu. Svi su došli, weee.
Četvrto kaj mi je bilo super je da bum slušao Felvera, jer ga nisam slušao još od prošlog petka i subote. Gospođa je govorila nekaj o mogućem overdoziranju Felverom. Ja sam si mislio, samo se ti overdoziraj s njim, ja ću već gledat neke guzice. Šalim se, imao sam namjeru slušat glazbu i plesat.
Dok sam je beskrajno dugo čekao da krenemo prema gradu vidio sam da je Nina već postala na fejsbuk neku fotku. Jebote, pa već ima dosta ljudi, tek je ponoć prošla. To mi je instantno podiglo moral i morali smo odmah krenuti. Taman da stignemo na benzinsku iza obračuna. Sranje je kad oko pola noći ideš van, onda sve benzinske rade obračun. Neki zatvore i na dvadeset minuta.
Jednom smo išli u Masters i na putu od VG prema gradu stali na ravno šest pumpi, da bi ja na kraju popizdio na imaginarnog neprijatelja iz sustava, pa smo se vratili doma. Al samo u dvorište. Onda smo šutke ponovo krenuli van, srećom dotad je već prva benzinska napravila obračun. To s obračunom u ponoć na benzinskoj je "The major pain in the ass".
U Podmornicu smo ušli iza pola jedan. Redar povuče klizna vrata, ti prekoračiš prag, uđeš u betonski bunker koji izgleda kao podmornica, staneš, duboko udahneš, osjetiš miris pljesnive vlage koja se raspada pod naletima basa i zauzmeš svoje mjesto na flooru.
Više ekipe je iza, kod šanka, na podiju je sad još prostrano. Koristim priliku da se razmašem. Snimim nekoliko njih za koje ocijenim da će plesati do kraja. Vidiš da su u điru. Priključim se. Lovre Milin pušta tech-house. Dobro zvuči. Ne forsira ga.
Straga kraj šanka sretnem Felvera. Ima na leđima ruksak sa natpisom "I came. I raved. I loved." Kad si poznat, odmah te brendiraju. Kao što vozači Formule 1 imaju po kombinezonu reklame of firmi koje proizvode svjećice i pakne za kočnice, te neke štraftne u bojama koje su zapravo reklame za cigarete, ali to ne smije pisat, jer je to štetno za zdravlje.
Zato je firmama koje proizvode cigarete zabranjeno reklamirati se, ali obzirom da oni daju masnu paru, onda im je ipak dozvoljeno reklamirat se, al da im ne uđe. Znanstveno je dokazano da su cigarete koje se tako reklamiraju manje štetne po zdravlje.
Sviđa mi se što se ovdje okuplja raznolika ekipa i negdje u vrijeme kad već treba početi headliner večeri skužim da je to zapravo velikim dijelom njegova nova publika. Do vremena kad je profesor M. počeo sa svojim setom, a bilo je to oko pola tri, rekao bih da je nas vjernih pratitelja - njegove direktne publike, bilo dvadesetak. Ostatak je činila neka druga publika.
U Podmornici gotovo uvijek bude ta neka simbioza između raznih skupina koje se inače međusobno ne susreću često. Dosad je ta simbioza uvijek rezultirala nekom pozitivom. Taj vibe jednostavno živi u toj pljesnivoj vlagi.
Die
Felver svoj set počinje zvukom koji je potpuno tipičan za njegov glazbeni izričaj. Sa Shake Recordingsa pušta Be Yourself, stvar Vita Riutija u remixu George Dexxa. To je ona ploča sa koje vam Einstein plazi jezičinu. U nastavku izvrsno praši, ne popušta i svira set kakvog od njega nisam čuo već neko vrijeme. Kao da svira neki svoj stariji stil.
Plešem i borim se protiv zaljevanja pivom. U Podmornici pivo toče u platične čaše. To je mega bulšit s jedne strane, te istovremeno pravljenje kretena od gosta s druge strane. I sve ostalo valjda isto ide u plastične čaše. Al nisam niš drugo sinoć pil, pa nemrem potvrdit. Čini mi se da ih to čini jedinstvenima u zagrebačkoj klubskoj ponudi.
Gužva je sad poveća. Prostora za ples je sve manje. Guramo se. Onda se neki ljute kad ih netko pritisne. Ja se danas ne ljutim. Nitko mi ovdje ne izaziva ljutnju. Tu je dosta neke mlađe ekipe koju ne poznajem. Felver vrti novu, još neizdanu, stvar od Damon Jeea - Ride Alone koja treba uskoro izaći na Correspondantu. Meni je to highlight večeri, a čini se da je i ekipi iz Correspondanta, jer je objavljuju u svojoj ‘Numéro’ ediciji.
Sretnem Maju, joj pa to si ti. Jesam, ja sam, prošla si već tri put kraj mene. Pa plesala sam s tobom. Nisi. Jesam. Nisi. Još se sporimo oko toga tko je u pravu. Bila je u Berghainu.
Sretnem Busovog buraza sa curom i još se uvijek ne mogu sjetit kak se ona zove. Njega prepoznam na treću, a njoj kažem kako je znam jer je viđam okolo. Ujutro u autu shvatim da je ne viđam okolo, nego samo s njim kao njegovu curu. Tko zna kaj sve tak kažem ljudima i kaj si ljudi posle misle.
Podmornica juri punom parom. Skužim da već neko vrijeme plešem kraj dvije cure koje često srećem na mjestima gdje idem, prilično ih dobro znam iz viđenja. Skroz ih nisam skužio. Zaboravih im reći da mi je svako njihovo pojavljivanje na partiju jebena dramaturška situacija. Takav im je stil. To mi je jako okej.
Tko god da je organizirao dim mašinu treba dobit plaketu "Zaposlenik mjeseca". To je dim koji se može rezat nožem. Postojan je i zapuni svaki komad prostora oko tebe. Kad ga stroboskopsko svjetlo počne šarat, izgleda potpuno mistično.
Profesor M. pušta Mathias Schobera. On će uskoro biti gost u Forty Fifty. Jedan od remixeva za stvar Dimba - Naza. Ludnica. Vidim puno oduševljenja njegovim setom. Majstorski ga privodi kraju. Malo frknem nosom na Michael Jacksona i Thriller koji to nije. Nisam jedini. Malo sam razmažen. Tu je stvar već pustio prošle subote. #croatianraverstragedies. Isto bude i sa The Clashovom - Rock the Casbah.
Na ovu zadnju si dam pankerskog oduška. Upali se svjetlo, ugasi se glazba. Uzmem da ću otpit pive iz plastične čaše. Nasred floora je već redar. Ima jaknu, piše na njoj "REDAR". Idemo van, što se čeka, koga ti čekaš, ajde, ajde.
Di mi je vesta, di mi je majica? Ajde van. Nemojte ljudi da vas moram.. Curi mi znoj, brišem se. Navučem to na sebe, odem van, ostavim ženu i sve u tri pičke materine, jer ću sad popizdit na njega i onda ću još dobit i batina. Jebote, ni u JNA nas ujutro nisu tako tjerali iz spavaonice.
Daj mi pet minuta da dođem do zraka i u miru izađem. Jesmo mi tu sranja radili ili smo plesali i potrošili koju paru? WTF? Srećom vani južina, pa nije bilo teško čekat dok ostali izađu. Drugi put ću se pravit mutav. Ili Englez.
Može se nekome činit da bez veze pizdim i nać sto razloga opravdanja zašto je to tako ili zašto to tako mora biti. Činjenica je da za to nema razloga niti opravdanja. Svi su tamo bili na zabavi, usput su potrošili i neke novce. Ja sam tamo bio desetak puta. Nikad nitko nije napravio neko sranje. Onak, zbilja nema razloga za takvo preventivno postupanje.
Grave
Rave to the grave. Gradom kruži urbana legenda kako je ovaj grafit ispisao DJ koji se vraćao doma sa partija. Ja mislim da ga je napisao neki lik koji i inače piše grafite, već prema inspiraciji. Kako god da je bilo, ovaj se grafit simbolički naslanja na Rave or Die event.
Ovdje moram napomenuti kako smo dali sve od sebe da nagovorimo cure da promjene ime eventu i da se on zove Rave & Die. Sve ili ništa. Nisu pristale. Zasad.
Zagrebački Rave or Die bio je odličan party sa gomilom ljudi. Htio bih da se opet ponovi. Ako je uspio u danu u kojem je konkurencija bila prilična, šanse su da i drugi put poluči uspjeh. Bilo je puno zadovoljnih lica i dobrih komentara.
Sivo i nešto manje tmurno nedjeljno jutro. Kiša dosadno serucka. Trebao sam napisat da rominja. Sjedim u nečijoj kuhinji i u glavi pokušavam razdvojiti zvukove. Bliži se podne. Ovdje nas je petnaestak. Žamor. Umor. Odmor.
Često se družim sa mlađima od sebe, uvijek je to iskustvo koje me ostavlja ispunjenim. Ovaj put je ekipa još mlađa, neki su od mene mlađi i više od dvadeset godina. Upijam njihova razmišljanja i zaključujem kako su realno naprednija od mojih ili naših, kad smo bili u istim godinama. To druženje je istinski neprocjenjivo iskustvo i jedva čekam da ga ponovim.
Daje mi gomilu argumenata u onoj raspravi koja će već sutra negdje krenuti sa temom kako se današnji mladi ne znaju zabavljati, kako oni samo ovo ili ono. Yeah, right.
Rave or Die me ispunio svježinom. Spoj publike, novi event u gradu, mjesto gdje je uvijek dobro, Felver. After. Pjesma za kraj. Love you all. Twice on Sunday.
Nothing changes - Robert Broadbent
I want to be different The young they all cry Not follow the rules Of those who’ve passed by Stand-up be counted Live life that’s free I want to be different I want to be me I’m looking for changes To the way life is led Not following guidelines That do in my head My opinion should matter My voice should be heard But these are just echoes Of yesterday’s words
I want to be different The old ones did say Not following blindly But find a new way Mistakes from the past Is a road not for me This is my life And I’ll set myself free Yesterday’s gone A change now has come The old ones all shouted While they were still young They thought they were different With this future they saw But soon found their speeches Had been heard before