Mojoj široj grupi poznanika ljubitelja house glazbe sredinom devedesetih je po pitanju elektronske glazbe dobro "pao grah". Najrasprostranjeniji medij za prijenos glazbe bio je CD, a na njega se pak najčešće snimalo mp3-ce. Tako se među nama raširio i mix pod imenom "Mixmag presents - Derrick Carter - The Cosmic disco". U nepunih jedan sat i deset minuta Derrick Carter je umiksao osamnaest pjesama chicago house, odnosno disco house glazbe. CD je izdan 1997. godine. Možete ga pronaći na Soundcloudu unutar "The classic mix CD series".
Već sam tada slušao njegov mix "The Future Sound of Chicago, Vol. 2" koji je deep house karaktera i mekšeg zvuka, ali dolazak "Cosmic Disca" bio je iznenađenje. Dinamika, drive i atraktivni način miksanja, te zvuk Chicago housea, siroviji i tvrđi od onog prijašnjeg deep house mixa, decentno korištenje scratcha po principu - scratcham s mjerom kad to ima smisla i kad je to element koji čini dodatno uzbuđenje. Slušao sam jučer i danas taj miks nakon što ga nisam čuo barem petnaest godina i čini mi se da bi nakon svih tih godina teško pronašao neki drugi miks kojeg bi mogao staviti rame uz rame s ovim.
Matineja
U petak je Garden Brewery u okviru programa Forty Fifty x Adriatic Coasting kao headlinera doveo Derrick Cartera. Iako je on već bio gost Love International festivala, u Zagrebu ga nije bilo gotovo dvadeset godina. Ja ga uživo još nisam slušao. Nabrijao sam se doma na Derricka, te usput i protiv matineje. Program u Gardenu počinje u 18h, a završava u 4h. Do 22h glazba se vrti u vrtu, odnosno bašti, a onda se sve skupa seli unutra.
Prema tom planu i programu Derrick Carter nastupa u terminu od 23 - 1.30h. Da je po mom, ja bih tek iza ponoći krenuo prema klubu. Ali nije bilo po mom. Pa smo onda išli na matineju. To mi se čini najpristojnijim izrazom za situaciju u kojoj DJ, kojeg se smatra jednim od kamenova temeljaca jebene underground house glazbe, počinje sa svojim setom prije ponoći. Pardon, počinje cijeli jedan sat prije ponoći. To znači da moraš tamo bit barem pola sata prije, da se malo ušaltaš, popiješ koju i obaviš najnužniju komunikaciju, kako ti ne bi netko kasnije spočitnuo uobraženost ili te okitio nekim sličnim pridjevom. A sve zato jer ne blebećeš cijelo vrijeme o svačemu.
Ako moraš tamo doć u pola jedanaest, znači da si od doma morao krenut još i prije deset. Sad da ne pilam dalje, to znači da si se za clubbing trebao počet spremat i prije devet. Jebote. I kad sve krene, ti skužiš da zapravo nema onih stotinjak koji "bi išli van" kad bi to bilo ranije. To su oni koji si iz ovih ili onih razloga ne mogu priuštiti cjelonoćni clubbing, pa onda priželjkuju da atraktivni dio partija bude ranije, jer si to mogu priuštiti.
I kad kucne taj čas, to da je atraktivni dio ranije, onda skužiš da nema silne matineja ekipe. Eventualno primijetiš redovnu ekipu koja kasni, jer normalno, nisu stigli doć ranije. Mala smo mi zemlja, mali je ovo grad, nemamo mi publike koja će nadirat kao plimni val tri puta kroz noć. Srećom pa su ovakvi eventi još uvijek izuzetak, a ne stalna praksa.
Šetnica na propuhu
Sredinom travnja dani su u Zagrebu već prilično topli, gotovo da zna bit i vruće, dok su noći još uvijek svježe. Tako je i ovog travnja, tako je bilo i u petak. Tako je i meni bilo u Gardenu. Kroz najatraktivniju zonu plesanja, tkzv. sweet spot, prolazi glavna magistralna prometnica "Ulaz-Zahod". Na nju se spaja županijska cesta "Šank-Zahod". Na naplatnim kućicama prije Zahoda stvaraju se gužve, jer je otvorena samo jedna traka za prolaz.
Ovi što putuju od Ulaza prema Zahodu se već na pola floora nađu u koloni, jer uski prolaz prema Zahodu ne može progutati silni promet koji je pojačan i putnicima koji pristižu iz smjera Šanka. Nije skroz jasno zašto ne puste u promet i ostale prolaze, jer bi se na taj način smanjio čep i plesni bi se podij oslobodio tranzitnog prometa. Ovako samo nastanu pizdarije, a kako je petak navečer, nisu rijetkost ni oni koji pijani ulaze u suprotni smjer i time izazivaju frontalne sudare i riskiraju prolijevanje goriva.
Ne sjećam se da li sam ikad u životu imao toliki broj sudara. Sjećam se samo da mi je počela padat tolerancija. Počela mi je padat već prije nekog vremena, a u petak mi je posebno pala. U petak je sweet spot bio posebno uzak. To je zbog travnja. Jer noći su još uvijek svježe. Pa kad se pošteno oznojiš na flooru, onda moraš stalno pazit da nisi u zoni Ulaza, jer su vrata stalno otvorena, pa ti hladni zrak prelazi preko znojne majice, a to je neugodno. Kao i kupaće kad su mokre oko jaja. Ako se pak previše pomakneš prema Zahodu, onda si na udaru iz svih smjerova. A onda ima i više sudara.
Najgori su ponavljači. Ne mislim na one koji ponovo i iznova dolaze na party, nego na one koji se u istoj večeri ponovo i iznova sudaraju, pri tome često i prolijevajući gorivo. Usput i voze u svim smjerovima. Jedan me takav sastrugao sa svih strana i kad se to dogodilo četrdeset i sedmi put krenuo sam se s njim obračunat na nasilni način. Kontra svih mojih uvjerenja.
Mahnito sam izjurio van, skroz na drugu stranu dvorišta i onda sam tamo stajao kamenog lica. Onda je došla Ona, pa me pitala - koji K? Reko sam joj za lika i još sam joj rekao kako ću se sad vratit unutra te ću mu jebat sve po spisku. Negdje u tom procesu sam već skužio da sam jedini kreten u toj situaciji ja, a kako mi je već bilo dosta travanjske noći, vratio sam se unutra. Negdje na floor gdje dotični nije cirkulirao.
A di je tu Derrick Carter?
Jeste i vi skužili da još kurca nisam napisao o Derricku Carteru? On je počeo kako je i bilo najavljeno. Bio je to atraktivan i zanimljiv početak. Odmah u startu, nakon jednosatnog Felverovog seta za zagrijavanje, začulo se:
"Tu, tu, tu, tu, ti, di, di, to".
Malo acida, veselo pjevušenje, fluidna synth linija. Derrick Carter svira stvar iz 1979. godine. Producirao ju je slavni Eddy Grant. To je "Time Warp - The Coachhouse Rhytm Section". Osvaja cijeli floor instantno. Svi se predajemo grooveu kojeg on vještim miksanjem zakuhava. Iako je riječ o drugoj glazbi, taj prvi dio Derrickovog seta prilično odražava dojam koji ostaje nakon slušanja miksa "Cosmic disco".
Ubrzo potom nastavlja sa "Exodus - The Black Madonna". Iako ta stvar nije nova, datira iz 2012. godine, ona danas, kao i kad je izdana ima jedan retro štih, gotovo kao da je riječ o nekom house klasiku. Iz čvrstog ritmičkog uvoda izdvaja se solo klavir, koji melodijom nadilazi ritam i odlazi u break preko izvrsnog klavir passagea, pa opet u ritam, pa opet iznova. To je baš banger, ako je to prava riječ. Mislim da tu već svi plešemo i vrtimo rukama oko glave, kao da smo u crkvi i kao da pjevamo gospel.
U prvih sat vremena seta Derrick Cartera postaje jasno kako je ovo jedinstven house spektakl koji možda mogu izvesti još neki DJ-i, vrlo vjerojatno ne na način na koji to radi Carter. U tom satu floor je u transu. Nekoliko pojedinačnih ekipa čini okosnicu, svi ostali se jako dobro zabavljaju. Carter miksa vrlo zanimljivo, ponekad izdiže po beat dva iz slijedeće stvari kao najavu onog što dolazi. Vrlo spretno pušta stvar da ode, bilo da koristi filter na mikseru, bilo da koristi samu stvar i njen ulazak u break, da bi ispod podvalio drugu stvar, pa je u miks doveo kao da je došla iz daljine i svojim ritmom se prelila preko stvari koja je išla prije.
Izvrsna i dinamična disco-house-funk zabava sa, bez iznimke, sve odreda izvrsnom glazbom. Atmosferu mi kvari jedino miris pljeskavica. Ne zato što ja ne volim pljeskavice, nego zato što postajem gladan. A stati sad usred seta Derrick Cartera da bi pojeo hamburger nije nešto što vidim u svom điru. Gutam slinu. Mozak se bavi glupim stvarima, poput one kad sam zadnji put jeo i koliko sam otad popio. Pa signalizira tijelu nedostatak energije. Samo me ometa kad ne treba.
U drugom satu Derrick Carter ponešto mijenja stil. I dalje je to punokrvni house sa dozom disco avanture, puno funk elemenata i perkusijama. Pravi je primjer stvar koja u startu kreće sa izvrsnim bass-lineom, da bi se preko njega učvrstio ritam koji biva praćen gomilom udaraljki, breakovima od 1/4 beata (to je ono kad te samo cimne, kao da je malo preskočila ploča). Glazba se više oslanja na unaprijed određene repetitivne dijelove, koji se ponavljaju u duljim iteracijama. Zapravo dosta različito od prvog dijela. Dobar primjer je stvar sa etikete Lumberjacks In Hell koju je pustio Derrick Carter. Riječ je njihovom lanjskom izdanju "The Bee Won - Dan Shake".
Kroz taj drugi sat mi se čini da prometna situacija opisana u uvodnom dijelu ovog teksta ne frustrira samo mene, već i njega samog. Ono o čemu ljudi često ne razmišljaju je da DJ iza pulta prati reakcije publike. Ako se u glavnom dijelu floora neprestano događa neka tranzicija i šetanje, DJ pokušava to riješiti glazbom. On možda i nije svjestan svih onih prometnih ruta koje sam naveo, on samo zna da nešto ne štima, pa pokušava to ispraviti. U ovom slučaju to bespotrebno opterećuje DJ-a, ali i publiku. Srećom po publiku, ovo je izvrsni iskusni DJ, pa ni neki zakoret neće biti loš.
Unatoč tome, čini mi se da je kod Derrick Cartera ponestalo duha u tom drugom dijelu i kako više nije bio "in the mood". Solidno je on odsvirao do kraja, čak mislim da je završio i nešto ranije nego je bilo planirano. U svakom slučaju bio je odličan, pa čak i uz taj mali pad morala. Netko me tamo pitao koju bi mu ocjenu dao na ljestvici od jedan do deset. Rekao sam osam i pol, imajući pri tome na umu samo njegovu izvedbu u prvom dijelu seta. Da sam morao uzeti u obzir i sve ostale elemente atmosfere, sigurno bih morao reći pet i pol. Ali onda bi morao i objašnjavati sve te ostale faktore koji utječu na konačnu ocjenu, koju ionako ne volim kvantizirati u brojkama.
Kako mi sve ono što sam izbitchao u uvodu ne bi ostavilo gorak okus u ustima, pobrinula se ekipa onih koji su došli na party uživati i plesati. Mnoge znam, mnoge samo viđam po partijima. I oni su svi redom bili sjajni. Meni je čelo sigurno bilo sjajno, za ostatak ne znam.
Ja bi sve
U to se vrijeme u Gardenu dogodila još jedna tranzicija. Iste je večeri na drugom kraju grada bio i techno. Steve Bug. Znam da su mnogi čekali kraj Cartera kako bi odjurili na Stevu. Tako se i dogodilo. Ostalo nas je manje, bilo je više prostora. I ne, šetači nisu otišli. Jebemti sudbinu. Mi smo ostali do kraja. A kaj ste mislili, da nismo?
Do kraja su svirali Felver, pa Jogarde, pa opet Felver. Mislim da je Felver pustio novo izdanje sa Futureboogie Recordings, "Ruf Dug - Techno Cave (Shariff Lafrey Nightwork Remix)". Uglavnom, svirao je tom čvrstinom.
Jogarde je sigurno pustio "Blaze - My Beat feat. Palmer Brown (Derrick Carter Disco Circus Mix)" sa Slip 'n' Slide. Bogme, ta je stvar napunila dvadesetku samo tako. Mislim na to da je stara dvadeset godina. Netko od njih dvojice je puštao i Iliju Rudmana i stvar sa Andre Espeutom koja se zove "In her eyes". Zapravo tu nisam više puno pratio, njih dvojicu slušam dosta često. Bio je tu i "Zombies in Miami - Lotus" sa Cin Cina.
Felver je zatvorio Garden sa Vanessom Worm i njenom stvari Rando M! Doživjeli smo Derrick Cartera, koji je opravdao sva očekivanja i potvrdio da je jedan od najjačih čikaških underground house majstora. Nismo išli na after, jer smo već kroz nekoliko sati trebali krenuti put Splita.
Splitski đir
U subotu popodne smo krenuli put Splita. Uz sunčan dan i dobro društvo već smo oko sedam navečer bili dolje. Taman da na vrijeme iskočimo iz trenirke i uskočimo u nešto drugo, podaperemo se ispod ruke i ubacimo nešto u sebe. Ja sam u sebe ubacio pljeskavicu, uz koju je bilo i luka friškog, kao i luka karameliziranog. Uz to sam u sebe ubacio i dobar dio boce vina. Tako, sad možemo dalje.
Felver i Split imaju svoju povijest. Ona se piše još od ranih devedesetih. Kroz godine je ta povijest bila manje ili više bogata, a onda se opet kroz godine ta povijest nije pisala, ili bi se tek ponekad u nju ubacila koja povjesna crtica. Ovo je izvrsna prilika za ubacit cijelo jedno poglavlje. Naime, u klubu Zenta je Felver allnighter.
Već se po reakcijama na društvenim mrežama moglo vidjeti da postoji dobra vibra za ovaj nastup, kao i veliki broj onih koji sa nestrpljenjem čekaju na Felverov splitski allnighter.
Zenta
Klub Zenta je legendarni splitski klubski prostor, kojeg i danas mnogi kolokvijalno zovu "Shakespeare", kako se klub zvao u vrijeme kad je slovio za jedan od najboljih klubova u bivšoj državi. Iako je kasnije ime promijenjeno u "O'Hara", sjećam se da bi mi prika na pitanje "Di si bio?" znao odgovoriti "U Šekspira". Pod imenom Zenta klub radi nepune dvije godine i uz klubske večeri elektronske glazbe organizira i koncerte pop i rock glazbe.
Rijetko postoji prostor, odmah uz more, čija je cijela jedna stijena, ona prema moru, ostakljena. Sa zastorima koji pomažu stvaranju ugođaja, pogotovo ujutru kad sunce izlazi, kao i sa staklima koja ne zvone i ne brenče kad udara bas. Baš jedan poseban ugođaj. Bili smo tamo već prije početka. Izašao sam na terasu drkat po mobitelu i postirat na Fejs i Instagram kad sam skužio da je ušla prva grupa posjetitelja. Odmah čim je ulaz otvoren.
U nepunih pola sata po otvaranju došlo je još nekoliko automobila, kao i nekoliko taksija. Klub se počeo puniti već od jedanaest sati. To mi se sviđalo, jer je bilo izgledno da će kasnije doći još više ljudi. Ispočetka se ekipa držala stražnjeg dijela kluba gdje ima više mjesta za sjedenje, ali su ubrzo počeli puniti i podij. Došao je i moj prika koji već neko vrijeme izbiva od clubbinga, s namjerom da ostane kratko, a meni je bilo drago što je došao u vrijeme kad Felver radi warm up samome sebi, puštajući glazbu negdje oko 110 BPM-a kakvu rijetko gdje možete čuti.
Sretnem još neke koje znam iz prve ruke ili sa društvenih mreža, atmosfera je odlična. Isprva se čini da je više muških nego cura, polako se stvara gužva. Groove je odličan. Već i pri malim promjenama zvuka publika počinje reagirati na DJ-a kao da je sredina večeri i kao da radi nevjerojatni build up. Nisam mogao sakriti oduševljenje. Ako sad reagiraju ovako, kako će tek biti u špici večeri.
Čuje se po luku
Identificiram ekipu u čijoj mi blizini energija najviše paše i cijele se noći zadržavam u tom, recimo trećem kvadrantu, plesnog podija. Puno ja slušam Felvera, nekad već znam kako će bit, al nekad me iznenadi, kao što je slučaj bio i ove večeri, pa zvuči sve nekako electro, ali u njegovom stilu. Nadire pjesma iza pjesme, svaka unosi neki svoj moment. I ovdje je gužva. I ovdje ima pijanih. Ali nema te frustrirajuće ignorantnosti. Sudar se ovdje rješava smješkom, a oba sudionika isti čas postanu nekako obazriviji jedan prema drugome, kako se sudar ne bi ponavljao.
U razmjeni plesačkih pokreta kontakti postaju sve intenzivniji. Puno je dobre energije. I na flooru i pored njega. I u zahodu. Nisam bio u ženskom. Ipak je ovo Split. Nisam tu doma, iako se uvijek osjećam baš kao da sam doma. Proganja me luk. Nije mi teško sjeo na želudac, nego imam feeling da me se osjeti po luku na metar daljine. Računam s tim da će Red Bull i vodka to prikriti. Ziheraški pocuclam i svaki limun. Uhhh, kiselo. Ko ga jebe, bolje da me pamte po kapuli, nego da me uopće ne pamte.
S ovima bih uvijek išao na party
Prosjek godina je ovdje ispod trideset. Ima i starijih, ali ovi prvi čine većinu. Puno više ovdje promatram ljude nego što to inače radim na partiju. Razloga je više. Prvi je taj što uvijek želim osjetiti emocije i reakcije one publike koju slabo poznajem. Za to mi je dovoljno gledati dio lica od usta prema očima. Odmah skužim tko je uštekan kako treba. Super mi je što i DJ to osjeti, pa je i on sve bolji.
On pušta "Amy Douglas - Never saw it comming (Justin Strauss Remix)". Groove. Move. Onda se Felver sve više okreće prema glazbi koja sve tamo na flooru Zente uključuje u groove i na koju nitko ne ostaje ravnodušan. Moćno, ljepljivo, funky, disco, mračno i deep. "Tolioxi - Corsica in Agosto" sa Cosmic Sumo Recordings. Mislim si kako bi ja na ovo umiksao Taxi Turnera, ali Felver neće biti tako predvidiv. On pak umiksava Taxi Turnera, a ja postajem sam sebi jako važan. Te dvije stvari jednostavno idu jedna na drugu i on to dobro zna.
Sad već svi euforično reagiraju na obilje čuda koja izlaze iz zvučnika. U nekom trenu imaš dojam da publika čini cijeli jedan layer povrh glazbe. Svjetla, dim, opuštena ekipa. Sve bi dao za Pelinkovac majicu nekog lika. Jednog od onih iz podnaslova. Mokar sam ka pas. Felver vrti na polako, a ekipa se sama sebi čudi kako je dobro. Ja opet jako sretan. Jer im je super, a meni onda bude još i bolje.
Sa novog albuma pušta Boy Harshera. Fate. Kako samo taj coldwave radi u ovakvom konceptu. Pušta i novog Jimi Julesa. Sad sam već siguran da su se ovdje pogodili svi sastojci. Prostor, DJ, glazba, publika. Ugrubo je to jedan od dvadeset partija na kojima se baš sve pogodi. Kad je sve savršeno dobro. I kad poslije ostanete vani bez neke veće želje da se raziđete.
Na izlazu iz zahoda vidim plakat za allnighter Petra Dundova. To je valjda slijedeći party iz serijala Underwater. Zadovoljno se nasmijem jer Felver pušta "DYNO - Flare (Petar Dundov Remix). Kako prigodno. Pitam se zna li netko u publici da je ovu stvar remixirao Petar. Puštao je i WhoMadeWho, Erol Alkana, Glowal i Weirdest Green od Huxleya.
Kroz zastore se dok je noć naziru samo svjetla Supetra. A onda dolazi zora i osjeti se kako se napolju dani. Kreće stvar naizgled bezazlena, gotovo da je pop pjesmuljak. A onda se u njoj izdiže bass line sve jače i jače i plete loop oko vokala i osnovnog ritma. Suptilno se pretvara u ushit kroz polagani build up, da bi se na kraju skroz zatvorila u jedan repetitivni krug reskih synthova. Onda lagano otpušta bassline, a synthevi kreću u slijedeći build up. To je "L.K.F. Project - Tongue Tied (BoG remix).
Bliži se kraj. Prorjeđuje se podij. Ostaju svi oni iz podnaslova. Kraj. Nevoljko izlazimo van. Ova mediteranska klima je savršena kad izađeš znojan i mokar. Ne moram jurit u auto palit grijanje. Vani je dovoljno ekipe za otić na after. Ovi moji se nećkaju. Idemo u hotel. Ipak treba danas još krenut za Zagreb. Napuštamo Zentu. Vozimo polako, jutro je i sunce. Na raskrižju ispred nas šepuri se paun.
Njegova je partnerica na pločniku kraj ceste. On se pak širi posred raskrižja kao da nam poručuje - Kuda? Vraćajte se nazad. Ipak odlazimo u hotel. Na spavanje.
Soba s pogledom na more
Potajno se iskradam van i sjedam u auto. Instinktivno vozim lijevo, pa dolje. Pravo kroz tunel. Tu je negdje. Ne sjećam se skroz, ali mora bit tu. Prolazim Galeriju Meštrović. Sad sam već siguran da sam na pravom putu. Eto ga, usko skretanje ulijevo, pa strmo dolje. Znam da tu ima jedna cesta koja ide do mora. Dolje je na velikoj ravni nekoliko kombija kampera.
Sedam je ujutro, Uskrs, mir. Dobro je da u gepeku imam svoju dekicu. Zapravo je to veliki prekrivač za krevet. Savršen za ovo mjesto dok sunce još nije ugrijalo kamen. Sad ću se tu izvatit kao tuljan. Probudio me oko deset neki pas, njuška kao šnaucer, ostalo kao avlijaner. Domesticus.
Soba bez pogleda na more
Vratim se u hotel. Popijem crnu kavu iz hotelskog sobnog stasha i gledam koliko stvari imamo za pospremit. Kao da smo išli na tri dana, a ne na tri sata hotelske sobe. Pakiramo se. Idemo popit kavu, prika nas čeka na Bačvicama. Sunce grije, ja ću uz kavu i travaricu. Da poništim bacile i mikrobe.
Tamo na plaži igraju picigina. Ja nisam sportki tip za igre loptom i vjerojatno bi bio loš u piciginu. Meni bi dosta bila ta vibra koju odašilje hrpa sudionika u igri loptom, u kojoj ne postoje timovi i u kojoj se ne natječe jedna ekipa protiv druge, već svi igrači igraju zajedno i sa jednim jedinim ciljem. Zadržati loptu van mora i dobro se zabaviti.
Predlažem da otkažemo odlazak u ZG i ostanemo ovdje zauvijek. Nitko me ne uzima za ozbiljno. Nisu nas uzeli za ozbiljno ni u restoranu na Klisu kad su skužili da nemamo rezervaciju. Ipak su nam našli mjesto i instantno pred nas stavili tanjur sa janjetinom. Ipak je Uskrs. U samom gradu nismo našli restoran koji je radio. Ipak je Uskrs.
Putem do Zagreba smo slušali Indekse. Preslušajte katkad Indekse. Vrijedi. Love you all.
Comments