Još se nisu istrošili endorfini koji su nam se nakupili u proteklih nekoliko mjeseci apstinencije. One od plesa, provoda, glazbe i partijanja. To sam skužio ovaj vikend. Činilo mi se da su se kroz prva dva-tri vikenda, svi oni željni zabave i partijanja već ispucali i da će do jeseni klubovi biti manje posjećeni, a shodno tome i program prorijeđen. Izgleda da sam se u tome prevario. Ovaj vikend se ipak dogodila svojevrsna kulminacija onog što se, proteklih tjedana, otkako je ponovno krenula ponuda klupskih događanja, događalo na mjestima koja posjećujem.
U petak se nisam nikako mogao odlučiti da li otići na Antonia Zuzu u Funk, ili Labuda na terasi Mastersa. Od Funka me odvraćao osjećaj da bih tamo mogao povraćati. Ne zbog Funka kao takvog, ili nedajbože Zuze kao takvog, već zbog Goth girl. Da, to je ona ista Goth girl koju smo Yassna i ja vodili na Dave Clarkea da skine partijanerski junf. Pa smo stvorili čudovište. E sad, ne povraća se meni od nje, nego mi je ona platila ona dva pića previše, pa sam u petak popodne došavši doma, mogao samo zaleći.
Pa sam onda i zaspao. Umirujući glas Neil deGrasse Tysona, dok govori o nekim svjetovima, svemirima, dinosaurima, vanzemaljcima ili meteorima, jednostavno je presudio. Probudio sam se iza 22 sata, brže bolje ustao, proparalo mi je kroz glavu, sjevnulo pred očima, popio sam Brufen 600 i natrag legao. Glava mi je pucala uzduž i poprijeko. Mislio sam napisat "pucala po šavovima", ali zapravo nemam šavova na glavi, kao što nemam ni kose.
Zahvaljujući modernoj farmaciji, ipak sam ustao nakon kraćeg vremena i odlučio kako ipak idem van. Lana mi je rekla da nisam pri sebi, jer ne mogu ni hodat. Ja sam reko da mogu, samo da moram polako, jer mi se želudac još malo diže, ali će se brzo spustit. Upornost je dio svakog uspjeha, pa smo tako mi, a zahvaljujući upornosti, negdje oko pola jedan bili u Mastersu. Tamo je svirao Labud, još k tome cjelonoćac, svenoćac ili allnighter.
Labud na terasi
U Mastersu je bilo srednje malo ili srednje puno ljudi. Rekao bih, nas četrdesetak. To mi je skroz pasalo, kao i lahor, da ne kažem povjetarac, koji je na trenutke posjećivao terasu. Meni je zapravo još uvijek želudac bio opasno blizu grla i trebalo mi je dobrih sat ili više da se malo opustim. To mi je ostavilo nešto više prostora za dublje uplovljavanje u Labudov set. Odmah na početku sam primijetio kako večeras ovdje svira stilski i žanrovski nešto drukčije od zadnjih nekoliko prilika u kojima sam ga imao prilike slušati.
Labud je svirao masno dobar groovy house. Puristi se možda ne bi složili sa mojom generalnom klasifikacijom te glazbe kao house, ali ona to u suštini jest. Ono što je cijelom njegovom setu zajedničko i što se proteže kroz cijelu strukturu je određena dimenzija psihodelije. Tu su i elementi tech-housea, electra, deepa. Na trenutke Labud ulazi i u etno, odnosno tribal dimenziju, pa izvlači stvari koje mi u najmanju ruku zvuče kao neki jako dobar remix Burak Balkana, s kojima presjeca i iznenađuje. U nekom trenu odlazi i u nešto progresivniji zvuk, svojstven etiketama kao što je Balkan Connection. Ako se dobro sjećam, pomao je dotakao i jackin house vode, a na pamet mi pada Javi Bora i njegov label Too Many Rules.
Uglavnom, Labud je bio dosta kreativan i začinio bi svaki dio svog seta ponekim neočekivanim brojem, kao što je nedavno objavljeni "DJ Kaos - Only Dead Man Are Free". Prema kraju večeri ja sam imao sve manje snage, pa su me na neki način spasili policajci, koji su oko tri navratili da kažu kako bi trebali malo stišati, jer nas se čuje do Maksimirske. Normalno da nas se čuje do Maksimirske, kad nas se ne bi čulo, onda bi to stvarno bilo zakurac. Jebiga, kad malo stišaš tu glazbu, onda ona izgubi svoju moć, pa ako k tome još, kao ja, samo tražiš dobar razlog za odlazak, onda ti to sve dobro dođe.
Skroz mi je ta večer bila ok, ali organizam zatrovan alkoholom me nije služio onako kako bih to ja htio. Nešto prije četiri sata smo otišli iz Mastersa i vratili se kući neuobičajeno rano. Kad doma imaš tinejdžerke koje ne idu na spavanje prije jedan ili dva iza ponoći, ovo ti otvara skroz neke nove prilike. I tak...
Rave Bal Lukavec
Iako, mislim da sam u petak imao određenu rezervu prema stiskanju gasa vlastitom organizmu, jer u subotu je Rave Bal Lukavec. To znači da ćemo biti u pokretu već poslije podne, a završit ćemo vjerojatno slijedeći dan, prije podne. Na Lukavec smo već neko vrijeme, manje više, svi nabrijani. Ova je godina sa sobom donijela cijeli niz pizdarija, zbog kojih se neće dogoditi cijeli drugi niz, manje ili više, pizdarija.
U Ministarstvu Pizdarija bili su toliko pošteni, pa su donesli odluku - Lukavec može ići, a nisu na primjer dopustili neko tamo "Raversko okupljanje na Petrovoj gori" umjesto Lukavca. Netko tko vuče konce se smilovao jadnoj i unesrećenoj rejverskoj masi. Ja bih to rekao ovako. Ako je bilo potrebno u ovoj usranoj godini održati neko masovno okupljanje partijanera, kad je većina partija ili festivala otkazana, onda je trebalo održati Rave Bal Lukavec. U nastavku ću valjda to nekako pojasnit.
O Lukavcu sam opširno pisao prošle godine. To je bio jedan skroz ok komad teksta kojeg možete pročitati ovdje. Ove sam godine od Rave Bala očekivao, najmanje isto kao i prošle, a po mogućnosti i više. U nekom glazbenom kontekstu Lukavec baš i ne upada u moju užu priču, što ne znači da se tamo ne mogu dobro zabaviti. Ove godine line up čine - Mate Čeko, sztok, Denis Beifuss, Mandich Brothers i Mimi.
Vesela družina koju je činilo nas četvoro, odnosno njih tri i ja, sigurno smo, s voljom i na vrijeme parkirali auto pod samim zidinama dvorca, osiguravši tako da veći dio auta bude u hladu. Nešto iza 17 sati sunce je još pržilo, a pokazivač temperature u autu dogurao je do okrugla 33 stupnja Celzijusa. U slijedećih pola sata sunce je prešlo preko zidina i krenulo pičit drito u auto, pa mu se spuštalo do guzice i grijalo unutrašnjost, sve dok konačno nije zašlo. Običnim rječnikom rečeno, parking mjesto je bilo zajeb.
Izvana se vidjelo da je ponešto ekipe već zauzelo položaje, a mi smo se svježi i sređeni uputili prema ulazu u dvorac. Volim taj prvi trenutak, kad prođeš kroz kapiju i pogledom tražiš poznata lica. Još više volim onaj trenutak kad shvatiš da su gotovo sva lica znana, iako ih možda i ne poznaješ ponaosob. U to je vrijeme svirao Mate Čeko. Ono malo što sam uhvatio, rekao bih da je to bio minimal/deep tech. Glazba poput one koja se izdaje na etiketama kao što su Play Groove Recordings ili Vedana Records.
Ne znam točno koji je to trenutak bio, ali od tog časa nadalje, sve mi je bilo, najblaže rečeno, ushićeno. Dolazilo je sve više ljudi, sve više sam cirkulirao, povremeno bih se uhvatio u ritam, malo plesao, a onda se opet negdje hladio. To je bio još jako vrući dio dana i ne možeš cijelo vrijeme biti u plesnom pokretu. Slijedeća dva seta svirali su Denis Beifuss i sztok. Ubi me sad kojim redom. Uopće nije ni važno.
Denis je imao nekih momenata na koje sam načulio uši, a prema kraju svog seta je zaoštrio i ubrzao. Rekao bih da je odsvirao vrlo solidan set koji se koncepcijski uklapa u programsku viziju Rave Bala i ne ostavlja dvojbu - treba li se krenuti malo jače. Sztoka isprva nisam slušao, jer sam chillao u autu, ali kasnije kad sam se vratio među zidine, nekako me uhvatio u svoju priču i zapravo mi je bio zanimljiv. Kako sam i rekao na početku, to područje elektronske glazbe nije u mojoj žiži interesa, stoga su i komentari ovako površni.
Nitko od njih nije slomio atmosferu, dapače, svaki od njih ju je podigao i imao neke trenutke na koje je publika žestoko reagirala. I dok sam se tako uhvatio druženja i chit chatanja, uz sunce koje je zalazilo, primijetio sam da ne postaje nimalo hladnije. Konačno smo dočekali i vruće ljetne noći. Zapravo mi se čini da je ova lukavečka bila, prva ovogodišnja, prava vruća ljetna noć. Iako već nekoliko tjedana pohodim klupska događanja, te iako mnoge koji su ovdje prisutni srećem po raznim, manje ili više, opskurnim mjestima, čini se da je dosta onih kojima je Lukavec prva prava partijana nakon prve epizode karaone.
Ovdje u Lukavcu možeš jednom godišnje, na jednom mjestu, vidjeti sve one ljude koje kroz godinu srećeš po raznim mjestima i partijima. Kad se dogodi godina poput ove, u kojoj su ljudi puno više željni opuštanja i zabave i kad se okupi ekipa sa svih strana, a gotovo da ih možeš smjestiti u određene klubove ili svrstati pod zajednički naziv nekog kolektiva, onda to ne može bit nego, jako dobra atmosfera, odlična vibra i puno razigranih i sretnih lica. I baš je zato dobro da su oni koji odlučuju o aktivnostima na farmi, ove godine odredili da će se dogoditi Lukavec i pustili sretne životinje da se zabavljaju.
Rave Bal je ove godine došao nakon, ne baš krasnog, proljeća i na neki je način prva prilika za ležernu ljetnu odjeću, kratke hlače i lake haljine. Mislim da niti na jednom drugom partiju u Zagrebu i okolici nema te potpuno ležerne atmosfere, gdje imaš dojam da su svi ovi ljudi zapravo na godišnjem, pa su nakon plaže i cjelodnevnog opuštanja došli i u diskoteku, gdje će malo popit i zaplesat, te se još eventualno bavit nekim drugim, sebi svojstvenim, aktivnostima.
Ovdje je izvrstan sound, onako, baš kako treba. Uređenje je na tragu lanjskog, rasvjeta je vrlo zanimljiva. Dim mašina je super, iako mnogi to ne vole. Odnosno, smeta im. Meni ne smeta. Meni je najjače kad ga zadimi tako da ne vidiš ni osobu do sebe. Ovdje nisu uspjeli toliko zadimiti, ali da jesu, siguran sam da ne bih bio jedini kojem bi to odgovaralo. Odozgo, s galerije, nekoliko je velikih i snažnih ventilatora upuhivalo svjež zrak dolje prema flooru. A dolje je bilo sve punije. Kad je skroz pala noć, floor je bio potpuno pun. Nisu puo zaostajali ni ostali prostori, kao ni galerija. I svud okolo dvorca moglo se vidjeti ekipu kako u skupinama, svaka sebi, stvaraju vlastiti kutak za zabavu, pa onda uz ležerno đuskanje razgovaraju ili se bave nekim kreativnim aktivnostima.
Unutra su pult preuzeli Mandich Brothers. Njihov je set bio veseo i plesan. Ima tu New York energy housea kakvog radi Junior Vasquez, ima electro housea kakvog ćete naći na etiketi Dirty Fish, ima tech-housea, ima i melodičnog techa, kao što je Solee na Parquet Recordings. Njihov je set kao stvoren za ljetnu čagu uz plažu. I dobro se uklopio u Lukavec. Očekivao sam neki micro house, ne znam zašto, mislim da sam nešto slično čuo na Soundcloudu, a s njihovim potpisom. Ovo je bilo pravo iznenađenje. Naginju oni na trenutke i prema disco zvuku. Rekao bih da sam čuo neki stari Red 7, ali moguće i da sam to čuo negdje drugdje ovih dana. Khm, khm. Ma jesam sigurno, čuo sam "I lost my shoes on acid".
Iza te stvari stoji Tommy Rawson, pravim imenom Adam Cook, lik koji svakih par godina izbaci jedan EP, ali taj onda bude baš onako dobar, a nekad i hit. On je ujedno i lik iza labela Fresh Minute. UK garage house tip. Imam negdje ploču sa Crazylegs - In All My Days. Mandich Brothers su prilično rasplesali i zapalili publiku. U nekom me času Basta nagovorio da idemo u šumu filozofirat, pa dok smo tako u šumi filozofirali, ispikali su me svi komarci koji žive u Lukavcu.
Posebna je vibra koju tvori ovaj Rave Bal. Ekipa je takva da bi ih htio na svakom partiju. Ok, neki su mi falili. Nisu baš svi mogli doć. Niti na jednom drugom partiju redari nisu toliko angažirani oko reda. Ne mislim pri tome na fizičku zaštitu, ili smirivanje gostiju, nego na sporedne stvari. Sačuvati, pripaziti, ostaviti u redu, upozoriti, te sve ono na kaj nas zapravo ne bi trebalo upozoravat. Ovak ispada da smo ipak životinje na farmi. Sad se nosi taj orvelovski štih, pogotovo uz nagovještaj druge epizode karaone. Za koju se ipak nadam, da se neće dogoditi.
Završni set pripao je Mimiju. Nisam već dosta dugo slušao Mimija. Mislim da ga čak ove godine nisam uopće čuo. On je krenuo sa pola sata tako vješto smišljenog miksa, u kojem je plasirao nekoliko stvari, na koje sam ja mogao samo reći. WTF? Recimo to ovako. Svakoj pojedinoj od tih stvari možda bih, nekako, našao mjesto u miksu. Nisam siguran da bi se lako odlučio pustiti neku od tih stvari. On ih je uspio sve zajedno umiksati i izblendati, a sve na način da niti u jednom času nismo prekinuli plesanje, a on je istovremeno uspio zadržati neprekinuti groove.
Sve dalje je bilo nekoliko kategorija, zapravo nekoliko svemira dalje od bilo čeg drugog što se nudi na domaćoj klupskoj ponudi. Vrlo kreativan, zahtjevan i smion set, za kojeg iskreno mislim da bi iznenadio i najvještije i najkvalitetnije ljude od struke kad bi ga čuli, čak i izvan konteksta vremena i prostora. Reći ću da mi je ovo jedan od Mimijevih najkreativnijih setova, kojeg sam imao prilike čuti. Velemajstorski.
Rave Bal spušta zavjesu u dva sata iza ponoći, a mi smo, kao iskusni raveri, deset minuta prije kraja krenuli autom van. Sat je nemilosrdno kucao. Treba stići do Mastersa, da uhvatimo još malo Felvera na terasi. Otišli smo ispunjeni emocijama.
Na terasi Mastersa
Do Mastersa smo se malo doveli u red i popravili se, pa smo na terasu ušli uzdignute glave i sigurnog koraka. Tamo je bio groove, tamo je bio house, tamo je bio funk, tamo je bio disco, tamo je bio electro pop i navedi još sve što želiš. Te je večeri u Zagrebu bio i party sa Ellen Allien. Dio ekipe s tog partija završio je u Mastersu. Tu su bili i oni kojima je Masters te večeri bio prvo i jedino odredište, a bilo je ponešto i nas otpadnika sa Rave Bala. Taj spoj različitih afiniteta i različitih stanja ličnosti, stvorio je neku kemiju koja je Felveru dala vjetra u leđa i on je bio, gotovo nezaustavljiv. Iz njega je to samo izlazilo, te smo brzo dočekali zoru i kraj u odličan sat.
Ako tome dodamo kako smo u Mastersu sreli još meni drage ekipe, mogu slobodno reći kako je to bio pravi šlag na tortu nakon svega. Inače, ne volim stavljati šlag na tortu. To mi je kao da jeftino obezvređujem tortu. Ne stavljam šlag ni na jagode. Ja se zapravo šlagom gotovo uopće ne koristim u prehrambene svrhe.
Službeni after Lukavca bio je u Surogatu, a prema tamo smo se uputili kad se zatvorio Masters. Parkirao sam točno preko puta ulaza u Mediku i vidio Luku s druge strane ceste. Nekoliko sam ga puta zazvao - Luka, Luuka. Nije se odazivao. Za svaki sam slučaj još jednom viknuo - Luukaa. Onda sam skužio da se Borna neće okrenut ako ga zovem Luka. Sjebala me pjesma. Ma zapravo, imao sam te noći već nekoliko promašaja sa više ljudi, imena i lica. Ha, gledajte, dođe to tako nekad.
U dvorištu Medike je bilo živo i veselo. Računao sam da ću se nekako uvalit u Surogat, obzirom na to koliko je sati, ali to mi nije prošlo. Još se plaćao upad, a ja sam do tad spičkao već sve novce. Probao sam sa spikom - nemam više love, ali mi to nije prošlo kod cure na ulazu. Onda sam malo razmislio o situaciji u kojoj se nalazim. Prvo, pitao me frend da li trebam novaca. Nisam htio uzeti. U dvorištu Medike je bilo preko nekoliko ljudi od kojih sam mogao užicati novaca. Sve i da nemaju, mogao sam i do bankomata. Pustio sam razumu da onanira i uvjerio sam sebe da je to dobra karma koja mi kaže - Odi doma.
Nedjelja je ujutro. Bio si vani u petak, bio si vani u subotu, sad je nedjelja, još si vani - Odi doma. Kasnije sam u đepu našao deset kuna. Pa bio sam na pola puta do aftera. Sad mi je za neko slijedeće vrijeme dosta te priče "Odi doma". Ne jebem to više drugi put. Jer, after je bolji od partija. Ne bi inače ljudi bend tako nazvali. Otišao sam doma. Bio je ovo jako dobar vikend.
Love you all.
Comments