Nage žene, ogrnute crnim velom, okreću se, svijaju kao da plešu. Na glavi im male sitne zvjezdice. Mjesečeva kugla sa stropa osvjetljuje povišeno mjesto kao neko prijestolje. Gore sjedi vitez, uza nj stoje dvojica. Prepoznaje ih. To su oni što ih je vidjela iza zastora u dvorani. U čitavom prostoru mrak.
Svjetlo s kugle, što prikazuje mjesec, toliko prorjeđuje tamu da se razabiru ljudi, ali im se ne raspoznaju lica. Miris vina miješa se zadahom mirisnih vodica. U sredini vodoskok u crvenom svjetlu, pod njim sjedi žena u crnini posuta zlatnim zvijezdama, a okolo lepršaju černe vile kao crni oblaci. Vika, raskalašeni smijeh i nečuvene primjedbe muških slijevaju se u zaglušnu buku.
Najednom se u dubini pokaže zvijer, velika, ogromna, crna. Blistaju joj zlatni rogovi, dva oka kao dvije goruće svjetiljke zure u tamu. Vrisak, smijeh i krika. Svi su podivljali. Neki pijani glas pozdravlja Urusa, boga plodnosti. Onaj tamo na prijestolju grohotom se smije, a drugi mu nešto govore. Netko viče: - Pokloni se, bože Uruse, princu. - Ali zvijer stoji, ne miče se. Nije živa, samo naslikana na zidu, a oči joj prikazuju dvije svjetiljke. Sad se u njoj rastvore vrata i izađe mladić. Lijep, mlad, gotovo posve nag. Opet raskalašeni vrisak žena i smijeh muškaraca.
Tako je, u svome romanu "Kći Lotršćaka", pisala Marija Jurić Zagorka. Svoju je junjakinju Mandušu za srcem slala u Turopolje, na črni otok, u dvorac Lukavec.
Dvorac za bal
Koji je to tajni dodatak kojeg se dodaje kad se tvori posebna atmosfera? Razmišljao sam o tome dok sam se povlačio korak dva unazad sklanjajući se od lipanjske vrućine unutar debelih nadsvođenih prolaza u dvorcu Lukavec. Čim bi malo zašao unutar tih zidina osjetio bih blagi pad temperature, što je ovog izuzetno vrućeg popodneva bilo dobrodošlo.
Već nekoliko mjeseci u planeru mi je Rave bal. I onda dođe ta subota, te se nas troje uputimo put Lukavca. Bal se odvija u starom gradu Lukavcu, a to je dvorac, zapravo kurija, klasičnog četverokutnog oblika, sa po jednom kulom na svakom uglu. Prilazeći prašnjavim putem parkiramo uz živicu i iskrcavamo se. Deseci automobila parkirani su na samom otoku, kao i oko njega. Kao i svaki pravi dvorac i ovaj je okružen vodenim kanalom, pa se tehnički nalazi na otoku. Živo je svuda, a iz dvorca dopiru zvukovi tech-housea.
Još nije ni 17 sati. Polako dolaze automobili. Raduješ se kad prepoznaš lica, a onda još i više dok s njihovih lica čitaš uzbuđenje. Na ulazu nam na ruku udaraju žig. Onaj uredski, automatski, za žigosanje poslovnih dokumenata. Vruće je. Podlakticom sa čela brišem znoj. Moj se žig pretvara u neprepoznatljivu mrlju, a na čelu mi ostaje trag kao u dimnjačara. Ulazimo kroz kapiju ispod visokog tornja.
Nekoliko desetaka prvih plesača već je na podiju, a i na katu ih je već neki broj. Kupujemo bonove za piće. To je super praktično, jer ne petljaš cijelo vrijeme s novcima, a i stvara dodatnu koreografiju pri kupnji. Daš bon u jednoj boji, a zauzvrat dobiješ nekoliko njih u raznim bojama. Baš kao monopoly. Pijem pivu bez pjene. Okrećem se oko sebe i pogledom tražim poznata lica. Neki prekaljeni partijaneri meni bliske generacije su već na podiju. Spajam ekipe i tražim im mjesto.
Gotovo svako poznato lice mogu povezati s nekim od zagrebačkih klubova ili evenata. Ovdje će nas doista biti sa svih strana. Nasuprot kapije smješten je DJ pult. Uokviruje ga cvjetno zeleni, dapače multikolor aranžman, koji svojom kompozicijom, teksturom i bojama djeluje kao da je izašao iz crtića "Kralj lavova". Ovo je kompliment. U ovom dijelu sjeverne hemisfere nismo navikli na tako jarke i šarolike boje u prirodi. Pa nam onda, tako nenaviklima, te boje ne djeluju stvarno. Ukupnom dojmu doprinose i šarene papige koje su se smjestile po granama iznad DJ-eve glave. Papige su, jasno, samo figure. Da su prave, vjerojatno bi kreštale ko sam vrag, a i zasrale bi cijeli pult skupa sa DJ-em.
Poviše naših glava je rijetko tkanje koje zaklanja direktno sunce. Lani je bila mreža koja je bila puno rjeđa. Čujem kako nekima ne odgovara ovogodišnja "tenda", iako u ovogodišnjoj izvedbi sigurno bolje djeluje kao štit od sunca. Ne razmišljam puno o tome, već o tamnicama koje su se u prošlosti nalazile u prizemlju dvorca. Tu su tamničili lopovi i ubojice, ali i coprnjice, zajedno sa drugim grešnim ženama.
Orgije
Kad kralj hoće da živi kao čestiti čovjek, dođe k svome nećaku Brandenburgu u Turopolje da nitko ne zna. A onda ni Lucifer ne bi znao izmudriti zabave kakvima nećak počašćuje svoga okrunjenog ujaka. Na crnom otoku živi se kao u raju na Veliki petak. Savom onda ne teče voda, već vino. U Lukavcu se slave orgije, a turopoljskim plemićima nestaju djevojke i stoka. Ali jezik za zube!
Gore su se, dakle, nekoć odvijale orgije. Tako je barem pisala Zagorka. Sad mladi plešu. Tek će poneki par, kad padne mrak, završiti u nekom mračnom kutku na drvenom podu. Glasna će glazba i žamor posve prigušiti uzdah i škripu dasaka. Da je čaroliji kraj znat će se po dimu, kao i žaru netom upaljene cigarete, koja će svijetliti iz mraka. Ako je suditi po Zagorki, a i po ovim našim današnjim iskustvima, ispada da su nekoć u prošlosti živjeli puno slobodnije i da su partijali na najjače. Orgija danas ovdje, vrlo vjerojatno, neće biti.
Biti će plesa i glazbe. Kvadrofonijski postavljen razglas djelovao je dovoljno moćno, a debeli cigleni zidovi, kao i lukovi arkada tvore odličnu akustiku. Izostanak refleksija omogućava da se ne pretjeruje s glasnoćom, pa je tako moguće plesati i ispred samih zvučnika. Sad dok pišem, a nedjelja popodne je, ne zuji mi u ušima, a to je uvijek potvrda dobrog zvuka.
Sindikat
Rave bal organizira ekipa Sindikata. Za pultom je, otkad smo došli, Denis Beifuss. Svira pitki i plesni popodnevni set balansirane tech-glazbe bez ekscesa, upravo primjeren prilici i vremenu. Tech-house u deep zoni, nešto kao "Trevor Jackson - Lumiline". Energiju Beifuss polagano diže birajući stvari koje u sebi nose bassline koji postupno izranja i preuzima glazbenu atmosferu. Takav je "Rafael Murillo feat. Jaw - Background (Alexkid remix)".
Taj deep-tech Denis Beifuss vješto blenda sa minimal techom poput "Daniel Meister & Sergio Del Lago - Obsession (Marceo Remix)" i tako polako sve hvata u jednu hipnotičku povezanost. Beifuss svira do, rekao bih, šest sati navečer i zaokružuje sve skupa jednim odličnim uvodnim setom koji bi vrlo dobro legao i rano ujutro.
U vrijeme kad je Beifuss završio sa svojim setom, dvorište se već napunilo partijanerima, a još visoko lipanjsko sunce osiguravalo je svjetlo dana i rijetku priliku da jedni druge vidimo u prilici u kojoj smo svježi, sređene šminke i frizura, te uredne odjeće. Ja zapravo nisam imao niti jedno od pobrojanog. Ni šminke, ni frizure, a crne su mi hlače bile pune bijelih Ziggyjevih dlaka. To je prijateljičin mačor. Kao i na Riveru prošle godine, tako i ovdje, bio sam među rijetkima koji su nosili duge hlače. Ja uopće nemam stajling.
Omar
Nakon Denisa Beifussa pult je preuzeo Omar. Ponešto o Omaru ste već mogli pročitati u nekom od prijašnjih tekstova. Omar je DJ koji je još 2000. bio dio Stereo Studija. Jedan je od ljudi iza projekta Pulse. Za samo mjesec dana ćemo opet biti u tvrđavi, dvorcu, ovaj put u Sisku na Pulse eventu. Omar sa svojom glazbom spada direktno u moje okvire i ja ga zapravo još nikad nisam čuo, a da mi nije odgovarao. Nisam subjektivan kad kažem da je on odličan DJ, jer to znam objektivno procijeniti.
Omar svira takav tech-house kao da je odrastao u Croydonu u istoj ulici gdje je bio i SWAG Records. On je preuzeo taj sound i mindset složen oko "house glazbe koja zvuči malo kao techno". Nije se odrekao tog zvuka u korist danas rasprostranjenog generičkog tech-housea. Vrlo je malo DJ-a koji njeguju takav zvuk. Od naših domaćih u tu se priču uklapa Felver. Izvan londonske ekipe koju čine Francis, Richards, Jackson, Coles, Ian Pooley je najbliži takvom pristupu. Mislim da vam to u priličnoj mjeri može dočarati kakvu glazbu pušta Omar i kako slaže set, te koju energiju odašilje. Za moj osobni ukus, ovo je bio set večeri.
Izvan partija
Već popodne, kad smo stigli, se vidjelo da je ovaj party jedan od onih na kojima će jednako zabavno biti s ove, kao i s one strane zidina. To je, naime, jedan od onih partija na kojima je vibra takva da se ekipe okupljaju i izvan floora, u ovom slučaju izvan zidina. Tako sam se i ja muvao. Nakon ove dvojice trebao mi je predah od saune, kako mi je taj čas izgledalo na plesnom podiju. Vani je ipak bilo više zraka. Omara je za pultom zamijenio Mate Čeko.
Već sam nekoliko puta ciljao da budem na nekom njegovom setu, pa se nikad nije pogodila prilika. Sad kad se pogodila, meni je ponestalo kreativne energije. Gotovo cijelo sam vrijeme proveo vani. Iako, ispočetka sam ostao unutra, ali nisam se uspio uklopiti u njegov set. Ne bi bilo dobro da komentiram glazbu u pozitivnom ili negativnom kontekstu, kad sam je odlučio zaobići. Da je bilo jutro i da je na vidiku bio neki Basic Channel set, onda bi mi legao ovaj Čekin kojeg sam doživio samo u prvih pola sata kako je svirao.
Noć prije sam radio, nisam samo negdje plesao, već puštao glazbu jednom manjem društvu sedam sati u komadu. To je jedan od onih allrounder DJ setova koji zapravo i nemaju veze sa elektronikom. Sad mi je ovdje prevladala želja za druženjem, a ovo okruženje je to i potenciralo. Jedan određeni broj nas koji se družimo u clubberskom životu svoja smo poznanstva i formirali u clubbingu. Ritam života nas sprečava da se družimo i van tih događanja, pa se ovakvi partiji često pretvore u inkubator društvenih odnosa.
Povremeno bih se vratio, otplesao desetak minuta, pa se bacio na slijedeći krug čavrljanja i tako do headlinera, Markusa Fixa. Na njega isto tako nisam bio previše senzibiliziran, te sam dobar dio njegovog seta isto tako proveo vani, ali sam isto tako jedan dobar dio i plesao i to uglavnom na katu. Meni je to previše ravan i generički zvuk između tech-housea i techna koji me ne uzbuđuje previše i koji mi vrlo brzo dosadi.
Razišao sam se u mišljenju sa Anabel, jer je njoj upravo njegov zvuk bio ono što je čekala cijelu večer. Često smo na istim partijima, često volimo istu glazbu, ali nekad su nam ukusi različiti. Markus Fix sigurno nije razočarao rasplesanu gomilu. Na kraju seta je dobio priličan aplauz. S tehničke strane, odnosno sa strane miksanja mu se ne može ništa prigovoriti.
Sva moja poznanstva
Ne smatram se tupavcem. Unatoč tome, po pitanju nekih poznanstava sam tupavac. Znaju to svi oni s kojima se uvijek, ponovio i iznova upoznajem. Kisses and hugs svima koji su na toj listi. Do nekog novog upoznavanja.
S druge pak strane, s nekima se poznam već vrlo dobro, a da se zapravo nikad ni upoznali nismo, a ponekad niti progovorili ni riječ. It's a spiritual thing, a body thing, a soul thing. Ovdje nas je bilo preko nekoliko sa tako stvorenim odnosima. Veseli me što je na Rave balu bio i priličan broj domaćih DJ-a, što govori o vibri koju šalje ovaj event. Kad se na partiju s ekipom okupiš za dana, pa za promjenu bolje upiješ crte lica sviju oko sebe, tada je energija koja nadire kada padne noć drukčija, jača i poletnija. Stvori se za razinu kvalitetnija atmosfera.
Dvorac Lukavec je nedavno obnovljen. Kultura partijanja na Rave balu proizlazi dijelom i iz same atmosfere dvorca. Tamo se svatko trudi papirić baciti u kantu za smeće, a opušak ugasiti u nekoj od plastičnih čaša koje se spontano formiraju kao pepeljare. Ovako visoku osvještenost i brigu o prostoru u kojem se nalazimo vidio sam još samo u Novinarskom domu.
A onda opet, mislim da je i duh Zagorkinih likova i zapleta njihovih radnji dijelom još uvijek nadvijen nad ovo zdanje, pa odašilje jednu svoju vibru i malo mistificira cijelo ovo mjesto. Bolje rečeno kreira jednu posebnu auru oko njega. Baš nekako poput ovog opisa u Zagorkinom romanu.
Vjetar zamahne jesenskim dahom, sva šuma mrmori sablasnu noćnu pjesmu, a nad njom zaigrali oblaci. Mjesec leti, leti, a oblaci za njim poput vilenjaka i zastiru mu lice kao da mu krate da gleda što se događa u šumi. Ali dolazi vjetar, zarine se u oblake, razrijedi ih i razotkrije mjesecu lice. Kroz granje stoljetnih stabala probile se srebrne zrake, pale u šikarje i obujmile bijelo žensko nago tijelo, obavijeno zelenim granjem.
After i after
Kako u mjestu Lukavcu nisu senzibilizirani za alternativnu kulturu u što, prema nekoj nepisanoj sistematizaciji, spada i rave party, tako isti i završava već u dva sata iza ponoći. Vrlo alternativno za jedan rave party. Toliko različito od, npr. Križevaca. Da bi svi bili sretni i debeli, Sindikat organizira i službeni after party. Mjesto održavanja bilo je nepoznato do samog Rave bala. Tamo smo saznali da je after na Savi, u Brazilu.
Brod je to koji je usidren unutar nasipa podno Hendricksovog mosta i koji zapliva samo kad se Sava izlije iz korita. Tamo smo stigli kad je velika većina već popunila neveliki brod-kuću-klub. Gužva je bila velika, neki su moji ušli, dopalo im se, nama se nije u tom času ulazilo i aktivirali smo plan B.
Za plan B se baš i nije znalo, a ja sam za njega sasvim slučajno saznao. Priča iza plana B zvučala je neobično i mahom su moji mislili da ih ja zajebavam. Čak je i Lana bila sumnjičava. A ja se nikad ne zajebavam sa stvarima kao što je after. Naime, na teniskom terenu ispod Mastersa bio je house party prilično visoke produkcije u segmentu glazbe koja ne spada u moj prvi izbor i koju pratim praktički samo kad se prilike tako poslože. Za ovu priču taj party nije toliko bitan kao činjenica da je i taj party imao svoj službeni after party.
Službeni after je gore u Mastersu, a svira - Felver. Prije odlaska u Masters postajem gladan. Još nisam drama queen, ali ako nešto ubrzo ne pojedem... Ostajem razočaran. U Dubravici na autobusnom kolodvoru u pola četiri ujutro nemaju slanaca. Nemaju skoro ničega. Zemljo moja, mala li si, ni slanca ti nama dala nisi. Stižemo u Masters. Dolje ispred ulaza kao da je pala bomba. Kaos paleta, pića, frižidera, štandova i razne opreme. Ostaci skupe produkcije i nered koji su iza sebe ostavili partijaneri. Pokušavam maznut bocu vodke sa jedne od paleta. Kad mi to ne polazi za rukom zašprehavam dečke da mi daju jednu bocu, pa kao nitko neće skužit. Dečki uopće nisu za šalu. A nisu ni za ozbiljno. Nismo formirali prijateljstvo. Možda i bismo da su mi dali bocu vodke.
Neki od partijanera koji su tu dolje partijali su preselili na svoj after. Gore je još uvijek isti Masters i isti Felver, ali jedna skroz druga publika. Uz svega nekoliko izuzetaka, odnosno stalnih posjetitelja Mastersa. Neki su došli i iz Garden Brewerya gdje je bila proslava rođendana Gardena uz Prins Thomasa. Kažu mi kužeri da je tamo bilo odlično.
Felver nešto okrutniji nego obično. Postrojava uglavnom dosta mlađu publiku, uglavnom žešće nego što to inače radi i sa puno više strogoće. Pred kraj stvara izuzetnu atmosferu i pušta edit, extended ili remix za "Culture Club - War song". A onda, potpuno neočekivano, remix ili edit za "Rolling Stones - Miss you".
"Hey, what's the matter man? We're gonna come around at twelve With some Puerto Rican girls that are just dyin' to meet you."
Na kraju na flooru Mastersa ostajemo samo nas dvoje. Jedna plesačica uz koju rado volim plesati i ja. Ona kaže da je ovo čekala godinu dana. Ne to da ostane sa mnom na flooru, već to da ostane u praznom Mastersu dok profesor M. pušta. Razbacali smo se, samo što nas po zidovima nije bilo.
Masters smo napustili prije nego što je teta čistačica počela prigovarati. Sjeli smo u auto i odlučili ovaj bal privesti kraju. Koji je bolji način od toga nego da sad odemo na službeni Rave bal after party u Brazil. Vrlo neortodoksan pristup. Prvo smo otišli na službeni after od drugog partija, da bi nakon toga otišli na službeni after našeg partija.
Na Savi
Evo nas opet na Savi. Unutra je mlada ekipa DJ-a, novi kolektiv, ako sam dobro upamtio. Spomenut ću ih se slijedeći put po imenu. Kad smo tamo došli samo sam formalno prošao kroz brod, a ostatak vremena proveo vani. U jednom sam času primijetio kako ti dečki puštaju onaj neki stariji tech-house i to mi se dopalo.
Bilo nas je tamo sa Rave bala, iz Mastersa, iz Gardena i iz Kerestinca. Bila je to subota sa bogatom ponudom. Čak dva partija u dvorcima. Lukavec i Kerestinec. Pa i nije da nam je baš tako loše. Jebeš Evropu.
Na Savi smo ostali gotovo do podneva, a to je jedan od onih aftera o kojima se samo neke stvari znaju i o kojima se ne govori svima, tako da duže traju. Ništa ne može nadomjestiti poglede joggera, biciklista, majki s djecom i drugih prolaznika koji ujutro prolaze nasipom. Zapravo je super upravo gledati ih, onako uvjerene kako zapravo oni gledaju nas. Možeš prepoznati tko te gleda s nostalgijom ili zavišću, a tko te gleda s osudom, te tko gleda samo kroz tebe.
Nedjelja je, podnevno je sunce upizdilo, čuje se kako se trava isušuje. Kad odlaziš sa takvog aftera pozdravljaš se sa svima. To daje pečat svemu što je prethodilo i održava plamen do iduće godine i do idućeg Rave bala. Pitam se kako je J-Jay i da li sad maže čelo jogurtom?
Love you all.
Comments