Četvrtinka

Već se razdanilo kad sam sjeo u auto i navalio na polupraznu vrećicu Bobi Flipsa. Nedjelja je, rano jutro, prošlo je pola šest. Iako je neradni dan, Milena je već otputovala, jer - svakog dana ona putuje. Dok čekam gđu. razmišljam o protekloj noći. Lijepi mi se Bobi Flips za nepce, pa ga zaljevam mineralnom i mislim kako bih baš mogao nešto i napisati.

Ponešto sam promijenio u svojim vikend navikama, pa mi se u zadnje vrijeme češće dogodi da nisam vani, nego što mi se dogodi da budem vani. Nekad mi bude žao što nisam bio vani, ali češće mi bude žao, što mi nije žao, što nisam bio vani. Kad nisam vani, onda sam u studiju, ili studiram o životu. Obično s nekim tko mi je drag i sa kime negdje kužim svijet.

Vjerujem da sam u posljednjih godinu dana pročistio misli i nakane, barem što se clubbinga tiče. Zatekao sam se u nekoj fazi vlastitog gunđanja i kritiziranja, te sam izgubio toleranciju prema sadržajima i eventima koji su izvan mog konteksta zabave i uskog glazbenog ukusa. Istovremeno sam znao da se tamo negdje mogu lako i dobro zabaviti, te da jedino trebam isključiti neke svoje emocije, no trebalo mi je neko vrijeme da u tome i uspijem. Znalo mi se dogodit da kratko nakon što sam negdje došao, već razmišljam kako da odem, razmišljajući samo o nekim svojim interesnim sferama i aktivnostima.

Ispovjed

Nekad negdje budem i bude dobro, a onda me zasmeta neka sitnica, pa jednostavno odem. Nekad doduše odem, samo zato što to i mogu. Zašto si pas liže jaja? Jer može. Mandarina mi je jednom rekla, "Pa to je genijalno Šuflić, ti si došao da bi otišao". I onda me to neko vrijeme baš zabavljalo. Došao bih da odem. Ne mogu reć da je to zabavljalo i druge oko mene, njih je prije zbunjivalo, ili uzrujavalo. Zbunjivalo je i mene samog, jedino što to nikad ne bih sebi priznao.

Često sam pomislio kako bih o nekom partiju na kojem sam bio, mogao štogod dobrog i napisati, ali nedostajalo mi je nešto što sam izgubio putem. Mogao bih pisati o glazbi, izvođačima, organizaciji, pa i publici, ali svaki put kad sam na to pomislio, izgledalo mi je usiljeno. Umjetno. Namješteno. Nemojte misliti da nije bilo dobrih partija i dobre zabave. Bilo ih je.

Samo što ja na njima nisam bio u svom željenom stanju, a ponekad ni izdanju. Putem sam zapravo izgubio samog sebe. Stoga nije ni imalo smisla da pišem po službenoj dužnosti. To što sad nešto pišem ne znači nužno da sam se ponovo i pronašao, ali sam krenuo tim putem.

Čisto faktografski, kako ni meni samom ne bi palo u zaborav, pokušat ću se prisjetiti gdje sam to bio, a da mi je bilo dobro. DJ Hell, Richard Sen, John Talabot, Runy, Stereotip sa Curses i Cormacom, kao i svi oblici zabava koji uključuju DJ-e kao što su Nebuloz, Felver, Mimi, Labud, Vlado Kaponja, Borut Cvajner, te vjerojatno i još neki drugi, ovdje nespomenuti.

Ponešto sam, istina, bio zaokupljen i vlastitim DJ-anjem, što mi je utjecalo na objektivnost u situacijama u kojima sam gost i plesač. Dok sam to imao u sebi, nije imalo smisla o nečemu takvome pisati. Koliko god to objektivno i zaslužilo. Taj sam kompas postavio tako da moje magnetsko polje što manje na njega utječe. Nek se okreće u smjeru pozitivne energije.

Šamar

Bez obzira na moje markiranje velikog broja petaka, subota, aftera, nedjelja, te utoraka i srijeda, još uvijek sam izlazio više od većine vas. To je gruba činjenica, zaljepljena kao šamar. Istovremeno je to i motivacijska rečenica, rukavica bačena u lice, izazov i prilika za "nebu mene niko...".

Recept

Nemam više Bobi Flipsa, trebao sam kupiti još jednu vrećicu. Malo sam tupast, ali sa visokom dozom ugode. Ostao sam u Mastersu gotovo do samog kraja. Falilo mi je možda petnaest minuta. Znao sam da će bit po mom ukusu, ali ni nadao se nisam da će biti toliko dobro. A onda se pogodilo još nekoliko magičnih trenutaka, taman toliko da nešto i napišem.

Na klubskoj su večeri svirali DJ TLR i Mimi. Mimija u posljednje vrijeme dosta često slušam. Nekad prije sam odlazio slušati Mimija, ne znajući što će biti, te sam u najvećem sam broju slučajeva bio dovoljno senzibiliziran za njegovu izvedbu. Gotovo uvijek mi je to bilo odlično, tek ponekad nisam imao mojo za njegov đir u tome danu. Nekad DJ ima priču koju i ti voliš, ali ne taj dan.

Ovih dana znam da će mi Mimi biti odličan, skroz po mom ukusu. Glazbeni su nam afiniteti vrlo kompatibilni. Reklo bi se, palimo se na slične stvari. Tako je bilo i ovaj put, odlično. Usudio bih se reći da je Mimi u subotu bio više nego izvrstan, čak još i više nego prije. No, ovaj put nisam bio tu radi njega, već radi TLRa.

Njega uvijek volim slušati, on je uvijek top i nikad nije isti, pa ni sličan. Mislim, jest on isti izgledom, ali glazba koju pušta je različita. Tako je bilo i ovaj put. Monumentalna glazba, za koju uglavnom, ne mogu ni naslutiti otkud dolazi, ni gdje je on nalazi. Na trenutke mi se čini kao da je to neka, custom glazba, rađena samo za njega. Osim što je zajebana do kraja, skviči, bježi, mračna je, puna pozitivne energije, pri tome je on slaže i prezentira, na meni osobno, još neviđeni način.

Can't buy me love

Iz ranog se djetinjstva ne sjećam puno slika, povremeno mi tek neki fragementi prolete ispred očiju. Jednog se događaja prilično jasno sjećam, ustvari sjećam se gotovo svih okolnosti. Mogao sam imati sedam ili osam godina. Prvi ili drugi razred osnovne, tako nekako. Mora da je bio siječanj, jer u prosincu mi je rođendan.

A za rođendan sam dobio gramofon. Neki RIZ. Da li to bio Turandot, Tosca, ili možda neki treći, ne sjećam se više. Bio je stereo i imao je dva zvučnika. Jer je bio stereo. Imao sam nekoliko LP ploča i hrpu singlica koje su oduvijek bile u regalu naše dnevne sobe.

Prozor moje sobe gledao je na stražnju stranu zgrade, a ispod su bile garaže. Neke je garaže koristio mini-market koji se nalazio u zgradi. Često bih s prozora čuo i vidio prodavačice dok nose robu iz skladišta u dućan. Često su zajebavale svog šefa, ili mesara. Jer drugih muških u marketu nije bilo. Tete, šef i mesar.

Ničim izazvan, jednom sam na prozorsku dasku stavio zvučnik, okrenuo ga prema van, naštimao singlicu "The Beatles - Can't buy me love" i pustio na najjače. Tete su u čudu pogledale gore, pa si malo zaplesale, ja sam kasnije to često ponavljao, ne nužno uvijek sa istom pjesmom. Nedavno mi je prošlo kroz glavu kako je to bio moj prvi javni nastup.

Usput, navedena pjesma mi je prikladna isključivo za dob u kojoj sam tada bio. Ne vjerujem da sam je ikada kasnije u životu poželio slušati. Zapravo, Beatlese uopće. Tek poneku njihovu pjesmu volim.

Pročitao sam negdje da je i TLR prvi put puštao ploče sa jednog gramofona i s mikrofonom, na nekoj školskoj zabavi. Ne mogu više naći tu informaciju, ali mislim da sam glavne činjenice upamtio. Kako god bilo, iskoristio sam to kao priliku da ispričam svoju priču o Beatlesima i tetama iz dućana.

Naturizirani zagrepčan, tako se valjda kaže za nekog tko se ovdje udomaćio. Oprostit ćete, nisam dugo pisao, pa mi je vokabular nagrižen hrđom. Znači takav je on, naš je, a nije, a je. Uobičajeno, neću sad nizat biografske činjenice, osim bitnog. Čovjek je došao ih Haaga, tamo mu je rodna gruda.

Haag

Zašto je Haag bitan za elektronsku glazbu? Na sličan način, ili ako ćemo biti više pragmatični, posljedicom sličnih okolnosti, Haag je početkom devedesetih bio grad sa scenom elektronske glazbe koja je značajno utjecala na ostatak Europe, ali i svijeta, a neizostavno je ostavila bitan trag u razvoju elektronske glazbe.

Od početka devedesetih, pa sve negdje do prvih godina novog stoljeća, underground acid i electro, te dakako i techno nastajali su u Haagu. Uz američke Detroit i Chicago, Haag mi se nameće kao možda najznačajniji europski grad koji je iznjedrio neku autentičnu i kvalitetnu glazbenu kulturu, ali i scenu, kad govorimo o elektronskoj glazbi.

Krilatica koja se veže uz Haag, a glasi "West coast of Holland", aludira na američki west coast i njegov značaj u razvoju jedne drukčije glazbene kulture. Pišem ovo kao da ste debili, ali bez brige, ufurat ću se nakon što napišem još koji tekst.

Ekonomska situacija sa izraženim socijalnim problemima, početkom je devedesetih podijelila Haag na, s jedne strane izrazito bogate, te s druge strane one sa vrlo skromnim financijskim mogućnostima. Underground scena formirala se oko haaških skvotova. Poznatiji među njima bili su De Bruine Planet i Blauwe Aanslag. Ovog potonjeg je prije dvadeset godina ispraznio kordon od 450 policajaca, uhapsivši pri tom devedeset ljudi.

Kako je haaška scena postajala popularnija, tako je neminovno i glazba gubila na kvaliteti, što je i jedan od razloga zašto je TLR početkom dvijetisućitih pokrenuo vlastitu etiketu Creme Organization. Do danas je na toj etiketi izašlo toliko puno kvalitetne, off the grid glazbe, da mislim kako bi taj katalog trebalo koristiti u edukacijske svrhe.

Kopanje po takvom katalogu, mladom DJu, željnom glazbe, a o takvima danas razgovaram s Ivanom, bolje rečeno razgovaramo o nedostatku takvih, sigurno će otvoriti put i prema drugim glazbenim pećinama, pomaknuti ga iz zone komfora i proširiti mu glazbene poglede. Prema mojim kriterijima i razmišljanjima, glazbu moraš voljeti i živjeti u svim njenim, a tebi ugodnim, pojavnim oblicima.

Vrlo često mi se u nekoj potpuno drukčijoj glazbenoj ekstazi otvori inspiracija i motiv za nešto u elektronici. Mogu to biti klasična, rock ili neka treća glazba. Često to budu i Novi Fosili. Doduše, tu sam prilično isključiv, pa njegujem ljubav samo prema Đurđici Barlović. Ne marim za Fosile bez nje. Rijetko vidim kod nekog mladog DJa takvu strastvenu požudu za glazbom. Ne mislim pri tome nužno za Nove Fosile.

Da li su to imali u Haagu? Možda su samo bili nabrijani na drogu i TB tristotrojku? No, nekako sumnjam u to. Slušajući sad već neki broj puta TLRa, ne mogu, a ne tvrditi kako taj čovjek živi glazbu, osjeća je i uspjeva je pronaći i prezentirati na, rekao bih, način kojem je teško naći presedan. Teško se ja sad uopće mogu sjetiti još pet DJa koji bi me se bezuvjetno uvijek dojmili, kao što me se dojmi TLR.

DJ TLR

Ne mogu opisati TLRa kroz neke naslove koje je puštao, a koji bi vam mogli biti niti vodilje, a iz razloga što niti sam ne poznajem te naslove, kao i zbog toga što bih time relativizirao njegov kolekcionarski pristup, ali i zbog toga što on već drugi put, negdje drugdje, više neće biti takav, nego drukčiji.

Stoga ću njegov nastup opisati kroz nekoliko slika koje sam imao u glavi te noći. Svaka mi se od tih slika stvarala u nekom trenu njegove izvedbe. Rekao bih da je kronološki to izgledalo ovako.

U jednom času je DJ TLR čista harmonijska ekstaza, koja ima opojnu snagu i energiju Mendelssohnovih klavirskih koncerata. U drugom času je glam rock, na relaciji između Marc Bolana i Cheap Tricka. Onda više ne znaš da li je disco, il je haus, ali sve što ti dolazi nisi dosad čuo, a u sebi nosi neko iznenađenje.

Način na koji TLR uspijeva napraviti prijelaz i fluidno spojiti najmonumentalniju glazbu, prepunu harmonija, sprženih zvukova i vokala na granici opskurnog, sa dijametralno različitim stilovima, poput Jeff Millsa iz vremena Purpose Makera, nevjerojatno je zanimljiv i impresivan.

Njegov način miksanja je vrlo uzbudljiv. Ako se u to ne uživiš, već si samo u plesu i glazbi, nećeš niti primijetiti da miksa. Sve je tehnički izvrsno. Nema zanatskih načina za postizanje željenog efekta korištenjem filtera ili loopova, na način da bih ja to primjećivao, a ponajmanje da bi mi bilo iritantno. Zasmeta mi to kod nekih. Siguran sam da se to dogodi i meni dok puštam, samo što ja, kao vjerojatno ni ostali, tada u tom času, toga nisam svjestan.

Nije to samo kod miksanja. Dobro je kad postaneš svjestan da u nekom času nečega nisi bio svjestan. Dobro je i kad o tome s nekim popričaš. No, vratimo se TLRu. Ako on pak i koristi te načine, a sigurno ih nekad koristi, to radi besprijekorno.

U jednom je dijelu večeri previdio jedan miks. Pobjeglo mu je, ali ne na način da se nešto raspalo, već jednostavno, stvar koja je ulazila u miks nije imala energetski nivo one koja je izlazila iz miksa i taj je miks jedini bio primjetan. Evo, sad svi znaju da ide druga pjesma.

Sve ostalo je bila jedna izvrsno povezana, ljepljiva cjelina, koja niti u jednom trenu nije bila predvidiva, ali je neprestano i iznova oduševljavala.

Tek zadnjih sat vremena njegovog seta, kad se i on valjda malo već umorio i istrošio, stavio je nekoliko stvari za koje bih ja osobno mogao grubo odrediti kud spadaju i gdje bih mogao početi tražiti tako nešto. Toliko je originalna glazba koju on pušta.

Sretan sam što mi je TLR pobudio tu frekvenciju, koja mi je zavibrirala na način da sam se prepustio trenutku i doživljaju, baš onako kako sam jedino prije i znao. Iako, nije baš samo do TLRa. Još je nešto bilo baš onako kako treba. Ni premalo, ni previše, nego baš kako treba. Nisu medvjedi, nije ni Zlatokosa, a nije niti njena zobena kaša.

Rejveri, vidovnjaci, slikari, svirači i zatvorenici

Svi oni koji su sijali te večeri u Mastersu, svi su oni bili onaj neizostavni sastojak, bez kojeg moj doživljaj ne bi mogao biti ovako dobar. Okupila se tamo ekipa u čijem sastavu sam i prije znao plesati. Mahom ih znam iz viđenja, gdjekog i ponaosob, pa onda kad plešemo i kad se predamo vlastitim vizijama ugode i opuštanja, svojim unutarnjim mislima i otpuštanju užitcima, sve bude kao da se dobro poznajemo.

Točnije bi bilo reći, mi se prepoznajemo. Još točnije, mene često više prepoznaju nego što ja prepoznajem njih. S nekima to upoznavanje upražnjavam i preko nekoliko puta uzastopno, opet i iznova.

Dakle, ja tebe znam, uvijek te prepoznam i rado plešem kraj tebe. Nije kako ti misliš, da te nikad ne prepoznam. Odgovara mi tvoja energija i bude mi ugodno. Ti svaki put misliš da te ja ne prepoznajem i uvijek iznova mi se predstaviš. I ja uvijek iznova zaboravim kako se ti zoveš i otkud te znam. I jedva čekam da se opet sretnemo. Prepoznat ću te odmah, a za ostalo ne garantiram.

Prednost prepoznavanja ispred poznavanja eliminira nekad nepotrebno kurtoazno obraćanje, te još nepotrebnije kurtoazno reagiranje na nepotrebno kurtoazno obraćanje. Taj mi moment neobraćanj, u trenucima za neobraćanje, jako nedostaje iz prošlosti. Danas je senzibiliziranost ljudi na neke socijalne situacije nepredvidiva i drukčija.

Često se moja potreba da danas ne drvim o nečemu, ili da uopće ne razgovaram, o bilo čemu, tumači kao ljutnja, arogancija, umišljenost ili posvemašnja nadrkanost. Te sveopća katatoničnost, što bi rekla Viol.

Ekipa koja je tamo bila te večeri me jednostavno usisala u jednostavnost. Jednostavnost zabavljanja i otpuštanja teških misli. Kao i neprestano plesanje, sa tek ponekim odlaskom u kut na brisanje znoja sa čela. I pišanje.

Četvrtinke

U četvrt četvrtinskoj glazbi sve se vrti oko četvrtinki i na to se možemo uvijek zađuskati. Kod TLRa su uglavnom četvrtinke, ali sve nekako pomaknute, bez jednolike repetitivnosti koja može postati dosadna. Postiže se to akcentom na neku dobu, stavljanjem snarea preko kicka, građenjem bas linije koja rasklimava jednolični 4/4 kick, te na niz drugih načina.

Četvrtinke su mi se ukazale neočekivanu i na skroz jednom drugom polju života. Prije nekog sam broja godina dobio dijagnozu tipičnu za četrdeset i nešto godišnjaka koji ne upražnjava u potpunosti primjereno zdrav život, a o vlastitom tijelu mari koliko i o Golfu dvojci.

Dijagnosticiran mi je tada povišeni krvni tlak. Dobio sam neke tablete i nakon kraćeg vremena sam skužio da sam skroz u kukcu. Ovo nije tipfeler, nego ako napišem za kitu onako kako se ispravno piše, odjebe me FB, jer sam vulgaran i kršim standarde zajednice. Ove neke finese uglavnom ne kuži. Dakle, bio sam u kukcu. Koji nije buba.

Odem ja, dakle, kod tete doktorke i kažem joj kako sam u kukcu. Može bit, veli ona, idemo probat druge tablete. Ja pristanem, nemam averziju prema drugačijim tabletama. Imam i iskustva. Evo, veli ona, ali od ovih uzimaj samo pola. A s vremenom možeš preći i na četvrtinu, pa vidjeti kako ćeš se osjećati.

I tako sam ja nešto više počeo mariti za vlastito telo, te s vremenom završio na četvrtinkama. Kasnije se ispostavilo da je metoda primjenjiva i na drugim područjima. A prati i filozofiju moje raverske generacije, koju su doduše mnogi samo deklarativno podržavali, dok su je rijetki i živjeli. A to je filozofija - less iz more. Nije Lesi u moru, nego je manje više. Konačno sam napisao neku rečenicu dostojnu Lewis Carroll.

Dobra stvar sa četvrtinkama je i to što dvije zajedno čine polovinku. Uostalom, rekla je teta doktorka, ako se ne budeš osjećao dobro, povećaj dozu na pola. I tak...

Povratna zamjenica

Znači, ako me ovaj experience tresne kao Xanax na vodku, to će biti super. Jer fali mi taj dio mene. Dio mene koji vidi priče, ljude i događaje, dio mene koji ide za tim da se nađe u zanimljivoj priči, a da cijelim putem pri tome uživa. Ne dio mene sa Xanaxom u vodki.

Ovaj prvi dio, taj mi fali više od vas, al falite mi i vi. Nije nužno da si to i kažemo. Bar ne uvijek, nekad možemo. Ovaj je Masters bio jedan od rijetkih evenata gdje nije bilo puno priče. Raj za tebe draga M, a nije te bilo. A ni kume, dabome. Hallelujah. Na izostanak pričanja, ne na to što vi niste bile.

Nisam fotkao, pa ću stavit neku svoju autorsku fotku sadržaja primjenjenog javnoj objavi. Želim sve opet kao nekad. Svakome se kad tad dogodi neki oblik devijacije. Sve je to tu, kao i nekad, ali do tebe samog je hoćeš li i ti biti takav kakvog se znaš od nekad prije. Ako ustraješ i uspiješ, većinom će sve sjesti na svoje mjesto.

Naravno, kad si već u điru da ideš za tim, onda je glupo ići samo na to kakav si bio prije. Moraš ići na to da si budeš još i bolji nego što si bio prije. Naglasak je ovdje na povratnoj zamjenici "si", dakle sam sebi. Tome me naučila prijateljica. Mislim na povratnu zamjenicu "si".

Po pitanju povratne zamjenice ću tek najebat, i to na najmanje dva odvojena mjesta, od dvije druge prijateljice, a sve ako ovo nije bila povratna zamjenica. Slijedite svoje želje i možda se neka od njih ostvari već sljedećeg časa.

Love you all and thanks for all the fish.